Kako u tekstu kataloga zagrebačke izložbe skulptura od mramora 2001. godine piše Višnja Slavica Gabout: Antun Knežević je kipar koji oblikuje po mjeri srca i po diktatu emocija, meko i čulno u suglasju s vibracijama svoje duše i u ritmu pulsiranja svoje intime...

Nazvala je čujno i čulno uznemirena žena drhtavog glasa.

Potencijalnost se pokazuje u čulno predočivim modalitetima kao oblikovana virtualnost koja se ispunjava u ljudskom svijetu.

U telesnom, što znači i u čulno opažljivom i u čulima koja opažaju, vlada nerazumna, ne-istinita, promenljiva " logika " fluida: " Dekart je više voleo da protumači oset kao rezultat vuče koja dejstvuje na osetljivo vlakno, i proizvodi posledice u ravni mozga i, konačno, u ravni sensorium commune.

Kao da onaj magnet iz crnih stijena zakreće kormila brodova prema njoj.Doživljaj divlje ljepote i opskurnosti Jabuke generira posebno čulno uzbuđenje, a pogled prema podmorskom bezdanu koji je okružuje nikoga ne može ostaviti hladnokrvnim.

U tom smislu, ako je našem postojanju onemogućeno čulno opažanje nevidljivog sveta, to su um i srce, pa čak i telo, otvoreni za njegovo dejstvo na nas.

Materiju opažamo čulno i u nemogućnosti smo da pomoću čula saznamo da je ona u sebi svesna.

Kada neko nešto vidi, u mislima ili čulno, makar to bilo i od Boga, pa požuri da primi, lako pada u prelest, ili u krajnjoj liniji pokazuje svoju sklonost i spremnost da padne u prelest, kao onaj ko viđenja prima brzo i lakomisleno.

astralno je nosioc doživljajnog, osjetnog i instinktivnog. zamisli si sumu svih fizičkih osjeta, boli, želja, požuda, tuge i radosti, simpatije i antipatije. od interakcija astralnog s eterskim i fizičkim ovisi npr. temperament neke osobe. odvojeno (ali ne potpuno) od fizičkog ono je (u početku) slijepo i gluho. jer nema vlastitih perceptivnih organa. odbljesci sjećanja na astralne doživljaje su SNOVI. oni su redovito zapakirani u materijalističko-čulno ruho, jer čovjek ne raspolaže drugim opisnim tehnikama, barem dok se ne posveti duhovnom traganju. razvoj spoznajnih organa na astralnom tijelu moguć je koncentracijom, meditacijom i/ili posebnim načinom življenja, mišljenja, osjećanja i djelatnošću. " čišćenje " astralnog nakon smrti (u istočnjačkoj terminologiji nazivano kamaloka) traje oko 1/3 vremena provedenog na fizičkoj razini.

Konačno, pitanje na kojemu će se ovo djelo provjeravati kod nove publike jest razina ostvarenog komunikacijskog luka između predloška/libreta, glazbene obrade i njihova čulno-spoznajnog oblikovanja, odnosno usvajanja složenih emotivnih slika ispunjenih unutrašnjom napetošću.

Prema Ittenu razlikujemo 3 aspekata boje: čulno-optički, psihičko-etički, te intelektualno-simbolički.

Sva 3 aspekta uvijek su prisutna kod doživljaja svake boje, a kod Adrijaninog rada izdvajam čulno-optički aspekt kao najnaglašeniji, jer smatram da istinsko shvaćanje njenog slikarstva dolazi kroz prepuštanju energiji boje, prepuštanje optičkom aspektu usitnjene materije makro/mikro kozmosa.

Eškinja uz pomoć iznimno reduciranog repertoara formi i jednostavnih potrošnih materijala trake za pakiranje, foto-papira ili prašine u izložbenom prostoru realizira precizne akcente koji su koncentrirani na prijelazu između dvo - i trodimenzionalnog oblika i neprekidno se kreću između čulno shvatljive stvarnosti i imaginacije, materijalnosti i dematerijalizacije

- Primjena umjetnosti i mirisa, kako bi se poticalo čulno opažanje

Ako je falus čulno ovaploćenje transcendencije, ako je dečak toliko ponosan na njega, a devojčica mu zavidi, onda se postavlja pitanje šta su ponos i zavist, odakle oni i kako to da se manifestuju u jednom objektu.

Zato što su prenadraženost čula i " jarost " fantazije napale razum, manijačko bunilo je sveopšte, ono " pogađa sveukupnost misli u njenom suštinskom odnosu prema istini "; u manijačkom svetu postoje samo preterano jaki oseti, suviše snažna fantazija, u njemu nema ničega što ne bi bilo čulno, pa zato nema nikakvih pojmova, nikakvih misli, ničega što bi se dugovalo samo duhu.

Sve su to samo objektivne, fizičke manifestacije svijesti sa značenjem posljedice, koje se vide ako svijest posmatramo čulno, iz vana.

Onaj koji bi sumnjao da je celo ovo telo njegovo bio bi skroz-naskroz lud, morao bi biti upoređen, to je jedino lucidno rešenje, " s ne znam kojim luđacima kojima je mozgove toliko oštetila opaka para crne žuči te neprestance tvrde, ili da su kraljevi, iako su najubogiji, ili da su grimizom zagrnuti, iako su goli golcati, ili da im je glava glinena, ili da su tikve, ili da su od napuhanog stakla, ali takvi su bezumni... ". 12 Za one koji veruju da je bezumlje sumnjati u vlastito telo, da je ludo zatvoriti oči pred spoljašnjošću i odreći se čulnosti, sumnja u čulno uistinu može biti opasna.

Kao odgovor na Sokratovo pitanje što je to znanje, Theaitet daje odgovor da je znanje čulno opažanje.

Platon doista nije negirao kako su promjene i prelaženja iz jednog oblika u drugi u materijalnom svijetu sasvim normalne i uobičajene pojave koje čovjek može čulno spoznati, no slaganje s Heraklitvom prestalo je u onom trenutku u kojem Platon raspravlja o svijetu ideja kao svom osnovnom ontološkom konceptu.

Moja perepcija, odnosno čulno opažanje, vrijedi samo za mene kao takvo i ono postaje i vrijedi kao istina samo za mene, dok percepcija onog drugog vrijedi samo za njega.

Prema tome, čulno opažanje kao relativna i subjektivna pojava nikako ne može biti pravo znanje, koje mora biti objektivno i valjano za sve koji ga spoznaju.

Ako se polazi od teze da je znanje spoznaja općeg, odnosno onoga što jest, nastavlja s tezom da je znanje čulno opažanje, a završava s tezom da je čulno opažanje subjektivno i relativno, ispalo bi (koristeći logičku metodu dedukcije) je ono što jest relativno i subjektivno, a kao takvo nikako ne može biti predmet znanja.

Ideja je čulno i nazorno utkana u cjeloviti oblik njegovih kreacija, kombinaciju njihovih sastavnih dijelova, harmoniju i prelivanje boja.

Mi smo tradicionalno uvjerni da znamo što je okus i kako nastaje, a zapravo o tom svakodenvnom iskustvu nemamo pojma, osim što čulno prepoznajemo konkertne okuse jela kada zalogaj ili gutljaj stavimo u usta.

Čulni opažaj može da opaža samo ono što je i samo čulno, što je " materijalno ", nestalno i promenljivo, pa zato nijedan čulni opažaj ne opaža istinu.

Bez sumnje, on to čini zato što je uvek izgovoren, što je smešten u glas, što " glas za barok jeste i ostaje nešto čulno ", a što čulno jeste i ostaje obmanljivo.

Naivnom u stvari filozofije ovaj moderni subjekt koji nema nikakvog poverenja u čulno, koji se odvraća od čulnosti, koji se premešta u svet na koga spoljašnje stvari ne ostavljaju nikakav utisak, mora " izgledati " bolesno.

On ga ne objektificira, ne smatra ga predmetom, ne katalogizira ga, ne razvrstava u kategorije, on ga jednostavno doživljava u skladu sa svojom prirodom, iznutra, subjektivno, direktno, duhovno i duševno, a ne samo čulno, već kao u nekom dijalogu sa samim sobom, odnosno proširenom monologu, a ne kao u dijalogu sa " drugim ", " tuđim ", tj. " stranim ".

Tako, kod primjera ljudskihi misli, dovoljno je da opazimo (nije bitno da li čulno ili vančulno, naučno ili nenaučno, svejedno) i znamo da su to psihičke radnje.