Žižekova knjiga uključuje, čini se nasumičnim redom, rasprave o Hegelu, Marxu i Kantu; različite predsocijalističke i postsocijalističke anegdote i refleksije, bilješke o Kafki, ali i o Stephenu Kingu ili Patriciji Highsmith; šale braće Marx; izljeve opscenosti; referiranje na Spinozu, Kierkegaarda, Kripkea, Dennetta; (neizbježnu) lakanovsku doktrinu; komparativnu teologiju; politička događanja u SAD-u...

Skačući iz jedne paradigme u drugu, Žižekova filozofija istovremeno zabavlja i vjerodostojno svjedoči sama o sebi.

Zanimljiva je bila Žižekova teza da je antikapitalizam danas popularan trend: kapitalizam nam prodaje foru da je najveća opasnost pohlepni kapitalizam mediji su prepuni antikapitalističkih vijesti, ali sve je to manipulacija ideologije koja nas navodi da povjerujemo da su to anomalije sustava koji je inače OK.

Žižekova knjiga predstavlja pokušaj razvijanja teorije političkog nasilja, koju autor zbog iznimne složenosti teme ne uspijeva u potpunosti artikulirati, ali zato nudi iznimno relevantne i aktualne primjere odnosa između nasilja i politike u današnjem svijetu.

Protiv nasilja sustava (kao što je to primjerice liberalni kapitalizam koji predstavlja suvremeni oblik ideološkog fundamentalizma) mnogo se teže boriti nego protiv terorizma, pa je i Žižekova analiza uvelike fokusirana upravo na taj segment kojem pristupa s filozofske i psihoanalitičke pozicije.

Kao što je već rečeno, problem s nasiljem je upravo u tome što se ne radi tek o pukoj " sili " ili nekom vidljivom činu brutalnosti: Žižekova je knjiga analitično, provokativno i filozofski poticajno štivo zato što dubinski promatra nasilje u širem spektru njegovih pojavnosti, u onom registru koji običnom akademskom empirijskom promatraču ili medijskom analitičaru svagda ostaje skriven.

Žižekova prilagodba filozofije retorici masovnih medija te radikalna kritika ideologije neoliberalnog globalnog kapitalizma koju provodi i u ovoj knjizi (zbog koje je uspio doprijeti do široke publike ali i izazvati bijes liberalnih ljevičara) zasniva se na propitivanju načina na koje takva ideologija (kao " strategija metapolitičke kulturne borbe ") strukturira društvenu zbilju i postupno se preobražava u novi postmoderni kulturni sustav u kojem postoji vrlo malo mogućnosti za neku novu socijalističko-emancipacijsku perspektivu.

Marole, mene ne samo da se ta Žižekova rečenica nije dojmila, nego sve one njegove halapljive odgovore na pitanja tog takozvanog Proustovog upitnika smatram upravo tragičnim nesporazumom i potpunim promašajem u svakom smislu.

Žižekova razrada teze o subjektu označitelja koja govori da je u pitanju decentrirani subjekt koji se konstituira unutar polja jezika (Žižek, 1976.), otvorila je put resemantizaciji idealističkih pojmova kao što su sloboda, sreća ili samosvrha prema njihovoj nerepresivnoj dimenziji sublimacije.

U štampanom obliku, Žižekova knjiga mi je bila dostupna u samo ruskom prevodu koji je objavljen Moskvi 2003. godine pod naslovom 13 ogleda o Lenjinu (Žižek, 2003). 3. Ipak, čitaoci će se nužno pitati da li je Žižek ozbiljan?

Ne mogu zaključiti bez objašnjenja svog oklijevanja u razumijevanju Žižekova projekta.

Naime, pojava tog slovenskog divljaka teorije na pozornici do posljednjeg (i stajaćeg) mjesta ispunjenog kina izazvala je gromki aplauz; očito je većina prisutnih već slušala Žižekova predavanja i uživala u njima (slično je bilo i lani).

Drugi veliki, moderni dijalektičar, Theodor Adorno (čiji je žanrovski ton spram Žižekova možda poput tragedije spram komedije), volio je primijetiti kako Hegel nigdje nije bio bliže svom herojskom suvremeniku Beethovenu nego u sjajnom thunderchordu Logike, tvrdnji da se esencija mora upojaviti

Što se tiče Žižekova obrtanja slavne Marxove rečenice, samo toliko: ako smo dobro razumjeli Marxovu intenciju, onda dilema na kraju krajeva nikada i nije izabrati između interpretiranja i mijenjanja.

Isprika nema nikakav značaj sama po sebi, već je indikacija namjere te potvrda da njena reakcija (ljutnja) nie prošla nezapaženo, te da to zapravo nie bila Žižekova namjera.

S druge strane, u izravnom smislu, Žižekova knjiga nudi prodore prema heterogenim filozofskim kulturama, poput analitičke filozofije, prerađujući kroz semiološku analizu akta imenovanja Kripkeovu teoriju rigidnog označitelja do takvog refleksivnog nivoa kakvom se sama analitiča filozofija nije u stanju približiti niti preko pragmatičke analize jezika niti preko usputnih dodira s neostrukturalističkim jezičnim filozofijama.

Ako Žižek uživa reputaciju transcendentalnog semio-logičara kulture kao što Kant uživa status transcendentalnog kritičara čistog uma, onda je to posve u redu, osobito zato što ga to približava mrskom autoru Imena ruže, s čijom je akademskom i vanakademskom karijerom Žižekova uostalom najusporedivija.

Žižekova knjiga, i sama akademski produkt, nastao iz materijala za njegovu parišku disertaciju, samo je genijalna inverzija filozofskog akademizma, jarmushevski izlaz iz suvremene filozofske tradicije kroz unutrašnje dvorište, a ne preko zida.

Naprotiv, ta Žižekova knjiga, koja je dugo ostala nerecipirana i ignorirana u post-jugoslavenskim teoretičarskim krugovima, tek sada dolazi do svoga punog značenja.

Žižekova filozofija može se definirati kao traganje za korelacijama njemačkog idealizma i kontraverznog Jacquesa Lacana, psihoanalitičara koji promatra nesvjesno, strah od kastracije, ego i slične probleme života u šlapama.

Time nije rečeno da je Žižekova recepcija kroz čitavo desetljeće ovisna o pojavi jugoslavenskog rata u evropskoj političkoj, medijskoj i intelektualnoj javnosti.

Žižekova lakanistička obrana prosvjetiteljstva razlikuje ga u ovoj knjizi radikalno od glavnih teorijskih kultura današnjice, i ogromna popularnost ove Žižekove knjige leži dijelom svakako u smjelosti da ponudi alternativu po rasjeklini između dominantih struja suvremene filozofske misli: s jedne strane, prema francuskom postmodernističkom skepticizmu u pogledu integralnosti ljudskog subjekta i prosvjetiteljskih ideala univerzanosti, istine, uma i napretka, i s druge strane, prema Habermasovu transcendentalno-pragmatičkom pokušaju da te iste ideale utemelji kroz teoriju komunikativne racionalnosti.

Kao što već svako školsko dijete zna, nova Žižekova knjiga trebala bi uključivati, nikakvim posebnim redom, rasprave o Hegelu, Marxu i Kantu; različite predsocijalističke i postsocijalističke anegdote i refleksije, bilješke o Kafki kao i piscima masovne kulture poput Stephena Kinga ili Patricije Highsmith; pozivanje na operu (Wagner, Mozart); šale braće Marx; izljeve opscenosti skatološke i seksualne; intervencije u povijest filozofije, od Spinoze i Kierkegaarda do Kripkea i Dennetta; analize Hitchcockovih filmova i ostalih holivudskih proizvoda; pozivanje na aktualna događanja; rasprave o mračnim gledištima lakanovske doktrine; polemike s različitim suvremenim teoretičarima (Derrida, Deleuze); komparativnu teologiju; i, konačno, izvješća o kognitivnoj filozofiji i neuroznanstvenom napretku.

Što se tiče politike, čini mi se da je Žižekova lekcija nezamjenjiva baš koliko i poticajna.

Ako se setimo da je kapitalizmom i liberalnom demokratijom savremena globalna matrica, onda lako zaključujemo da je Žižekova osnovna intencija redefinicija politike kao delatnosti koja je izvan te matrice.

Nelagoda je utoliko veća što upravo ova Žižekova knjiga predstavlja, po općem slaganju, njegov najtemeljniji teorijski rad, koji je s jedne strane najavio prelomni teorijski događaj u širem kontekstu suvremene kontinentalne i transkontinentalne filozofske i kulturno-teorijske produkcije; s druge strane, ova knjiga predstavlja i neku vrstu međaša unutar samog Žižekovog opusa, prema kojemu se danas može i mora mjeriti Žižekov doprinos teorijsko-političkom programu filozofije koji je sam postavio.

Žižekova vas teorija prvenstveno zanima kao filmaša.

Što se ovog izdanja tiče, tekst ima niz ozbiljnih grešaka u prijevodu, a popraćen je i pustopašnim Šolinim komentarom, koji je još lošiji od Žižekova komentara prošlom izdanju.

Omiljena Žižekova ilustracija (ne) postojeće slobode izbora je primer sa dugmetom s natpisom zatvorite vrata u liftu čijim aktiviranjem imamo utisak da ubrzavamo vožnju, iako je to dugme placebo koji uopšte ne deluje, osim što nam daje iluziju učestvovanja: Taj ekstremni primer lažne participacije prikladna je metafora za participaciju pojedinaca u našem ' postmodernom ' političkom prostoru (Žižek, 2001: 17).

Ali, nezavisno od rekonstrukcije istorije levice, Žižekova polazna teza o postojećem postpolitičkom konsenzusu o globalnom kapitalizmu i liberalnoj demokratiji biva potvrđena time što se ni na praktično-političkoj, ni na teorijskoj sceni ne identifikuju radikalno disonantni glasovi koji taj konsenzus dovode u pitanje.