Drugo, građansko društvo kakvim ga Havel poima nije, ustvari, razvijanje Heideggerova mišljenja.

No ovo nije primjerno mjesto za tako općenito pretresanje pitanja: možemo se složiti da predavanje iz 1969. godine označuje vrhunac procesa Heideggerova ponovnog otkrića prostornosti te dakle i obračun ne samo s pozicijama Bitka i vremena, gdje je vremenitost bila vodećom dimenzijom ponovnog postavljanja problema bitka, nego i s mnogim kasnijim ontološkim razradama.

Zagrebačka predavanja bave se pojedinim aspektima Heideggerova filozofiranja.

Velebna Heideggerova uloga jest, među inim, i u tome što je on bio u dosluhu i neprestanom dijalogu, dakako i razračunavanju, s naznačenim sustavima.

Neobično je da mlađi zastupnici hermeneutike (izuzmemo li Karlheinza Stierlea) nisu raspravljali o tom estetsko-teorijskom manjku hermeneutike, manjku koji izvire iz Heideggerove ontologije, premda upravo Heideggerova tumačenja Hoelderlinova jezika, recimo, nude elemente za specifičnu estetsku teoriju autoreferencijalnosti, ostavimo li zasada po strani njegov ontologijski apriorij koji je opravdano pobudio Adornovu kritiku.

Aktualnost Heideggerova napora da podsjeti dokazuje činjenica da se pitanje univerzalnosti danas, nakon silaska Zapada, nameće poput fantazme koja se vraća baš kod onih mislilaca koji vjeruju da su je se oslobodili, ali također i napose izvan terena filozofije u užem smislu, u egzistencijalnim problemima s kojima je kasna moderna zatečena suočavati se.

Heideggerova misao tu " riječ " uzimlje kao tajnu razrješenja odnosa između bitka i vremena.

Pri tome mu je jedino jasno da ne smije napraviti greške koje je učinio njegov korpulentni prethodnik, ljubitelj Picassovih umjetnina i skupocjenih švicarskih urica, koji je u kultnom Remetincu postao zaboravljen poput Heideggerova bitka.

Autorova interpretacija Heideggerova novog shvaćanja bitka i života upućuje na prevladavanje osnovih, tradicionalno mišljenih kategorija poput bića, bivanja, Boga, gibanja, prostora, vremena, čovjeka...

Ta sklonost Van Goghovim slikama što ih je naslikao u Provansi, u pedesetim se godinama povezala s unutarnjom blizinom Heideggerova mišljenja s Cézanneovom umjetnošću.

Do Heideggerova afiniteta za Cézannea zacijelo je došlo već zbog njegova radnog etosa i zbog učinka provincije na slikara koji se nakon pariškog razdoblja uvijek iznova vraćao u Aix en Provence, gdje se naposljetku zatvorio u duboku samoću.

Zapravo, ne toliko na Heideggera koliko na njegovo utjecajno i složeno djelo Bitak i vrijeme, objavljeno 1927. Kao i u većine filozofa, Heideggerova se misao mijenjala tijekom godina, zbog čega je potrebno točno odrediti razdoblje njegova djelovanja na koje se upućuje.

Heideggerova se karijera ugrubo može podijeliti na dva dijela: prvi je usredotočen na metafiziku, a drugi na jezik.

Bez obzira na tu radikalnu razliku između Heideggera i Hegela, čini se da Heideggerova estetika misli djelo kao klasično, budući da ga misli kao ono što utemeljuje povijest, kao inauguraciju i uspostavu modela povijesno-usudne egzistencije (zato je zbivanje istine; iako ne samo zbog toga, kako ćemo vidjeti).

Sedmi pečat kao da proizlazi iz strukture Heideggerova Bitka i vremena (vjerojatno najvažnije filozofijske knjige prošloga stoljeća)

U izdanju iz 1941. Heideggerova temeljnog djela " Sein und Zeit " odstranjena je posveta Husserlu. ]

Ta se sudbina uskraćenosti i zaborava Heideggerova bitka danas doživljava u vladavini znanosti i tehnike, koje počivaju na »egzaktnom mišljenju« i vežu se samo uz računanje s bićem i služi isključivo njemu.

Načelo (Grundsatz) prema kojemu on mora zatvoriti svoj krug položen je pred njim: tko god (was) vjeruje u duhovnost i u slobodu duhovnosti (nacionalni princip: duhovni i neprirodni, biologijski ili urođen) tko želi vječni razvoj (ewige Fortbildung) te duhovnosti pomoću slobode, gdje god da je rođen i koji god jezik da govori, jest od naše krvi (jest s nama, naše rase, obitelji, genealogije, roda, gotovo ' spola '? - kasnije, glede Heideggerova teksta, morat ćemo doista razgovarati o ovoj riječi, Geschlecht, koja je tako teška za prevođenje), jest jedan od nas i prijeći će na našu stranu (es gehört uns an und es wird sich uns zu tun).

Zvuči kao karikatura Heideggerova istumačenja biti moderne tehnike, koja više nije ona stara grčka tehne, jer više nije sredstvo za neku svrhu, nego sama samosvrha.

[ 1 ] Usp. hrv. prijevod glasovita Heideggerova« Pisma o humanizmu »u: Martin Heidegger: Kraj filozofije i zadaća mišljenja,« Naprijed », Zagreb 1996., str. 211. Iako će se ovaj kontekst razmišljanja svakako nastaviti u antropologiji, ipak već ovdje valja naglasiti izuzetan teorijski potencijal ovog pristupa pitanju o smrti.

Ne želim biti mišljeno na taj način - želim biti Parmenidova ili Heideggerova misao, a ne ovo sranje..

Koje su glavne osobine filozofijskog djela kasnoga Heideggera i smatrate li da su izlagači na ovom međunarodnom simpoziju na prikladan način uspjeli iznijeti sva pitanja i probleme vezane uz tu temu? Heideggerova je misao od sama početka vođena ambicijom koja se, viđena iz uobičajena vidokruga svakodnevice, mora činiti nevjerojatnom i apsurdnom, ili u najmanju ruku pretjeranom.

Bitak u konačnosti epoha vlastite povijesti; posljednji Bog, kao onaj koji u trenutku vječnosti prolazi mimo svijeta; čovjek kao bitku i Bogu potreban živi odnos spram smrti; svijet kao u istovjetnost sklopljeno četvorstvo razlike neba i zemlje, smrtnika i besmrtnika; jezik kao jednostavno kazivanje u kojem na vidjelo izlazi svaki povijesno-epohalni svijet i stvari tog svijeta to su samo neke od tema kasnoga Heideggerova mišljenja, kojima smo se bavili i na spomenutom nedavnom skupu.

Štoviše, za dekonstrukcionističku literarnu kritiku još je važniji njegov obrat od Heideggerova sentimentalnoga pitanja »Kako u tekstovima iz povijesti filozofije možemo naći tragove bitka« ka kvazipolitičkom pi t anju »Kako možemo potkopati tekstove koji prizivaju metafizičke opozicije?

Pöggeler ide u red najznamenitijih tumača Heideggerova opsežnog i zamršenog opusa, pa je u tom pogledu slavan baš kao i Hannah Arendt, primjerice, ili isusovac William J.

Napisavši još davne 1963. knjigu pod naslovom Misaoni put Martina Heideggera, baveći se ne manje Hegelovim djelom, uvaženi je njemački profesor sastavio velik zbornik prigodom Heideggerova osamdesetog rođendana, 1969. godine.

Ne govoreći o političkim afinitetima koje taj« pojam »može imati sa stanovitom politikom u kontekstu u kojem prevladava nacional-socijalizam (što je također vrlo složeno pitanje, koje u ovom trenutku ostavljam u rezervi), možemo barem pokušati prepoznati razlike u nivou: 1. Između Heideggerova govora, s jedne strane; 2. između ta dva govora i onoga što pokušavam navijestiti, ovdje ili na drugim mjestima.

Naravno, Pirjevec će svagda upozoriti da su te diferencije moguće samo na osnovi Heideggerova nacrta ontološke diferencije između bitka i bića.

U traganju za stjecištem Heideggerova mišljenja bitka i zenovskog buđenja Hisamatsu je zacijelo najustrajniji i najdosljedniji.

Ukoliko, dakle, postoji Heideggerova politika tih godina a ja držim da postoji, svakako s onu stranu ' ' ordinarnih ' ' kompromisa, upisana u same tekstove, eksplicitno ili ne rado ću ustvrditi da ona proistječe iz onoga što ću nazvati (posljednji put u nedostatku boljeg izraza) arhi-fašizmom.