Ovakve kritike, koje se ne mogu pripisati isključivo Žižeku, dovele su do formiranja ideje ' postideološkog doba ' koju su zastupali neki eminentni političari (poput Tonyja Blaira) i ugledni politolozi (poput Richarda Rortyja).

Ako ima Boga sve je zabranjeno naravno, po Žižeku, u tom slučaju bi se BOG pisalo malim slovom (bog), pa bi izgledalo ovako: Ako ima boga, onda je sve zabranjeno.. jer taj bog se zove Cezar ili Klaudije, svejedno, sa svojim prokonzolima pilatima, ešdaunima, biltima, i ma kojim sve neimar protektorima Tko je taj koji će prihvatiti tu veliku odgovornost slobode?.. jer ona podrazumijeva i mogućnost velike krivnje

Što god tko mislio o Žižeku (a tko god misli, misli nešto i o njemu, valjda zato što i on ima mišljenje o svima i o svemu), svi se moramo složiti oko jedne njegove tvrdnje: trenutačno trošimo svoje živote u " nultoj točki " između dva društvena sustava - staroga, o kojemu znamo sve, i novoga, o kojemu još blagoga pojma nemamo.

Slovenija je bivša članica Jugoslavije, a najpoznatija je po svojim skijašima i Slavoj Žižeku, opisuje [... ]

Objektivno je nasilje, međutim, upravo ono nasilje koje podržava ovaj ' normalan ' poredak stvari. " Znači li to da poziv da budemo pasivni i ' ne činimo ništa ' zapravo možemo shvatiti u smislu da ' otpor znači predaju '? " (Tonči Valentić, o Žižeku i nasilju, ukratko).

Prema Žižeku, takav osjećaj urgentnosti ima etičku dimenziju jer suspendira uobičajene moralne brige.

Problem sa takvom pozicijom je, po Žižeku, u tome što nije sasvim jasno sa kakve subjektivne pozicije oni zastupaju to što govore: oni se ili angažuju u strastnim raspravama o prošlosti... pri čemu izbegavaju pitanje zašto nas se to (osim čisto istoriografskog interesa) uopšte tiče danas, ili, ukoliko su bliže savremenoj politici, onda su skloni da to usvoje kao čisti žargon i pozu koja ne preti nikome (Žižek, 2001 b). 13. Ideja nije vraćanje Lenjinu, već ponavljanje njega u kjerkegorovskom smislu reči: povratiti isti impuls u savremenoj konstelaciji.

Žižeku žara nije nedostajalo, kao ni entuzijazma među publikom, no čini se da je ipak presudno bilo to što mnogi u dobi od 20 do 40 godina jednostavno nisu znali riječi.

To mi je zabavno na Žižeku, ta njegova posvemašnja predanost mišljenju - fascinantno, nije li?

@ abakus: da, pisao sam o Žižeku u tekstu Najopasniji filozof Zapada u Zagrebu od 21. svibnja 2011. Evo dijela teksta vezanog uz tvoj komentar (pa i malo šire:):

On je Britanac koji je proveo jedno vrijeme u Americi za potrebe pisanja knjige i da se upozna bolje s onim o čemu će pisati, doduše ne na dokumentaran nego na fiktivni način (koji je, kao što znamo po Žižeku često možda i bolji prikaz jer nema ograničenja i restrikcija koje dokumentarna forma kao " bliža stvarnosti " nužno mora imati).

Znači, po Žižeku, koliko sam shvatila - ima odgovornosti za svoju slobodu i sebe i bez odgovarajuće slobode, odn. i u uvjetima kada smo predestinirani poput ovih, kada imamo na izbor samo dvije mogućnosti i odluke: hoću li ili neću ići u rat; i kada se sloboda zadobija odgovornošću za vlastitu odluku kao i sve ono što ona podrazumijeva.

Čuj, progutalo mi je ovo čudovište dva sjajna komentara: jedan o Žižeku, drugi o blogu kao interakciji i autorstvu kao supotpisništvu: teza je bila da je svako čitanje ionako re-kreacija teksta, pa je tako svako pisanje supotpisništvo.

Ponedjeljak je upravo sjajan dan da prošetate do Studentskog centra i provjerite zašto Slavoj Žižek smatra da je knjiga Ljubav za početnike ' masama potrebna kao svježi kruh ' i zašto mase Žižeku vjeruju, pa je ista već na pragu drugog izdanja.

Dakle, kada govorimo o Žižeku, Lacanu i Eagletonu, ne govorimo o nedostatku potencije ovog ovdje sultana, nego, je li, o drugom haremu.

Da, ali ne bilo kakvi: to nisu obični posjetitelji već naizgled članovi neke mračne sekte; diskusije koje se vode putem komentara toliko su briljantne i lucidne da počesto osvanu dan kasnije kao sami blog-zapisi; nađu se tu prijevodi suvremenih ili klasičnih filozofskih eseja, lucidne opservacije, nabrojat ću bez ikakvog reda, o zeitgeistu, Jergoviću, erosu, medijima, hrvatskoj ljevici/desnici, Slavoju Žižeku ili Ivi Pukaniću.

Opseg ovoga dossiera već je na početku ograničen, stoga se može pričiniti da ovih nekoliko kartica neće pokriti niti najrelevantnije informacije o Slavoju Žižeku.

Po Žižeku ideologija je (ako joj se uopće može pridodati neko značenje) sve ono što ljudi pripisuju Drugome.

To praktično znači da je neki očajni svećenik na Žižeku svojstven način izrazio svoj osobni prkos prema ovakvoj RH i prema pomalo dosadnoj Stepinčevoj antifašističkoj Crkvi u Hrvata.

Žižeku danas, kao medijskoj pojavi, nalikuje još samo Jamie Oliver, goli kuhar bez ikakve tajne.

Svi koji se motaju po televiziji su bebe prema Žižeku, ali je Žižek beba prema nekima koje možete naći na EGZ-u...

Dosadašnjim prikazom ilustrovana je, po Žižeku, tužna slika stanja savremene levice, njen potpuni poraz i povlačenje pred trijumfom globalnog kapitalizma.

Stoga ovde neću porediti tog Lenjina sa njegovim istorijskim originalom, već ću samo skicirati ono što, po Žižeku, čini njegovo distinktivno obeležje, njegovu dragocenu izuzetnost.

Takva egzotična konstrukcija zbilje oko ovog lakanovca s prisojne strane Alpa bila bi tek novi slučaj orijentalizma kad akter toga diskursa o " Žižeku " ne bi bio Žižek sam.

Sve što ste htjeli znati o slovenskoj filozofskoj zvijezdi Slavoju Žižeku, a niste se usudili pitati Miloševića - ovdje vam podastire BORISLAV MIKULIĆ

Za ovaj prilog o Žižeku i kinematografiji kontaktirao sam mnoge hrvatske filmaše s pitanjem o relevantnosti Žižeka za teoriju filma.

Tako je Lenjin, pre svega zahvaljujući Žižeku, iz filozofsko-sociološkog zaborava i statusa objekta primarno istoriografskog interesovanja, neočekivano vraćen na pozornicu tekućih filozofsko-političkih rasprava.

Jasno, i sam se glasonoša gubi u tim infinitezimalnim nebesima, tako da poruka nikada ne dolazi na svoje odredište, što je samo jebanje po Lacanu i Žižeku, koji tvrde obratno

Čak je i Slavoju Žižeku nejasno zašto dezintegrirano područje između Une i Drine nije podijeljeno, pa i razdijeljeno.

Slovenski filozof Slavoj Žižek, aka The Elvis kulturne teorije u dokumentarnom filmu ' Život na kraju vremena prema Slavoj Žižeku ' pokazuje svoj jedinstven polemički stil poput performansa.