Etika za Lacana nije više promišljanje o tome što nam je činiti ili što život čini ispravnim - vrsta mudrovanja koju je Lacanu bilo krajnje antipatično i čuti, a kamoli pripustiti u moždano vijugovlje; tako se prema etičkome postaviti, znači fasovati nemoć, čak i kastriran biti, a ona je, nije potrebno posebno naglašavati, vraški bolan zahvat od strane Realnog putem Simboličkog na Imaginarnom.

Aristotel uistinu kazuje više nego što se Lacanu čini.

Prvi i opsežniji dio knjige analitičkog je karaktera; obuhvaća studije, često udvostručene, o Saussureu, Benvenisteu, Dumézilu, Barthesu, Jakobsonu i Lacanu; drugi i kraći dio sastoji se od studije sintetičkog tipa, koja tek otkriva jedinstveni zajednički projekt ove zbirke: to je dati ne samo točniju nego i utemeljeniju ideju onoga što se najčećše neprecizno naziva strukturalizmom, dakle preispitati temeljne figura teorijskog, istraživačkog i spisateljskog projekta " strukturalizam " i pružiti sintetički, metaepistemološki prikaz zajedničke paradigme u koju se upisuju djela pojedinačnih autora, u rasponu od Saussurea do Lacana.

Ja inače volim treći program, ali jednom zerdavu bi monotoni spikerski glasovi koji čitaju beskrajne eseje o Lacanu i Baudrillardu i povijesti umjetnosti ili o suvremenoj drami svakako trebali biti neugodni.

Dakle, kada govorimo o Žižeku, Lacanu i Eagletonu, ne govorimo o nedostatku potencije ovog ovdje sultana, nego, je li, o drugom haremu.

Montesquieu probija lijevi bok, Kant uklizava i promašuje loptu, Montesquieu dodaje Lacanu, Lacan oklijeva, Nietzsche ga ruši grubim startom.

Upoznati ste s teorijom Jacquesa Lacana, napisali ste magistarski rad o Lacanu i ako sam u pravu, na vaš su projekt, između ostalog, utjecali filmovi Benoita Jacquota o Lacanu Psychanalyse 1 2 (1974).

Lacan je na ovo odgovorio da se upravo TO desilo 1968 godine: strukture su se spustile na ulice, tj. ona vidljiva i turbulentna zbivanja u krajnjoj liniji bila su rezultat strukturalne neuravnoteženosti prema Lacanu, riječ je o prijelazu s diskursa Gospodara na diskurs Sveučilišta.

Projekt dvostruke inskripcije koji se temelji na ovoj teoriji recepcije zajedničkoj Derridi, Lacanu i Beuysu jest raditi neposredno na primarnom, afektivnoj razini djelovanja.

Ipak, prema Lacanu, ono što ovom uobičajenom tvrdnjom o perverziji nije uzeto u obzir jeste jedinstveni kratki spoj zakona i užitka, spoj koji odlikuje najdublju strukturu perverzije: nasuprot neurotiku, koji priznaje Zakon da bi povremeno uživao u njegovom kršenju (masturbacija, krađa, itd.), i priskrbljuje zadovoljstvo kradući natrag od Drugog dijelove oduzetog mu užitka, pervertit neuvijeno izdiže uživajućeg velikog Drugog u instancu Zakona.

Međutim, " oblikovati kontekste " (kon-cepte, mislim da je to prava riječ - inače, priča o kon-tekstu preko Michela Foucaulta neposredno vodi u priču o moći - kroz dis-kurse se oblikuje subjekt kojeg ono, što sam ja jučer hitro " konceptualizirao " kao kibernetski totalitarizam, želi vidjeti kao posve transparentnog, to je Hrvoje Štefan odlično zamijetio - ali to nas onda vodi k Lacanu i njegovom uviđanju o pocijepanosti subjekta) je slučajno upravo ono, u čemu sam ja osobito dobar (jedan suvremeni britanski " analitički " filozof, koji je napisao knjigu " Poziv na misao ", sebe umjesto " filozofom " naziva " konceptualnim inženjerom ").

Na tragu nekih Bretonovih imaginarija, uz naklon Kafki ali i Lacanu, Jarak dominantno piše pohvalnicu " prijateljicama noći " - ženama u najužem smislu ali i onima koje nose (svijetlu) tamu u sebi.

Jasno, i sam se glasonoša gubi u tim infinitezimalnim nebesima, tako da poruka nikada ne dolazi na svoje odredište, što je samo jebanje po Lacanu i Žižeku, koji tvrde obratno

Dopustite mi da kao epigraf zapišem nešto što pripada Jacquesu Lacanu i što izvlačim iz teksta koji će nas zanimati:

Kao što vidimo, ni Lacanu nije ništa lakše izagnati imitaciju kao Heideggeru iz vremena Podrijetla umjetničkog djela koji je, usput, pohvaljen u seminaru u vezi s van Goghom.

Prema Jacquesu Lacanu, nepostojanje tragedije (u pravom značenju te riječi) u modernom svijetu čini taj svijet još užasnijim: činjenica je da, usprkos svim strahotama gulaga i holokausta, nakon adventa kapitalizma više nema istinske tragedije žrtve konc-logora ili žrtve staljinističkih procesa ne dopadaju kategorije istinski tragičkog, njihov položaj nije bio bez komičnih ili bar apsurdnih aspekata, i sa tog je razloga bio još stravičniji na djelu je užas tako dubok da ga se više ne može sublimirati u tragičko dostojanstvo te stoga dostupan samo kroz jezovito imitiranje/udvajanje same parodije.

Prema Lacanu perverzan subjekt nastoji postati instrument užitka (jouissance) Drugog.

Osim ove, autor je još triju knjiga o Lacanu: A Clinical Introduction to Lacanian Psy cho analysis: Theory and Technique (1997), Lacan to the Letter: Reading Écrits Closely (2004), te Fundamentals of Psychoanalytic Technique: A Lacanian Approach for Practitioners (2007). Subjektivnost se često smatrala inkompatibilnom ideji strukture, čak i onda kada je strukturalizam bio živ i zdrav.

Dakle, onaj tko ne želi govoriti o Freudu, mora šutjeti i o Lacanu - eto nevesela poučka o psihoanalizi u Hrvatskoj.

Čini se da je Frey u ovoj dramaturgiji bliži Lacanu nego Freudu, naime da njegova dramaturgija može podnijeti samo govor težak kao i sama radnja, a da se iza prozirnosti jezika krije neprozirnost i govora i radnje. /... /

I Romeo izvuče mač, tako kažu Shakespearove scenske upute, da bi odsjekao taj mrski dio tijela, da bi odsjekao svoje ime mačem, da bi se kastrirao za svoje ime, upravo za ime Oca, za taj označitelj dominacije, označitelj-gospodar, metaforu socijalnog gospodstva. (Kao da se radi o lakanovskoj sceni, Lacanu u minijaturi, Urszene, koja udružuje u istom mahu Ime Oca, označitelj par excellence, falički označitelj jer što pretpostavlja publika, koji dio bi mogao Romeo odsjeći, gdje se nalazi Ime Oca? kastraciju i bitnu prirodu ljubavi.) Ali ništa ne pomaže ime nije dio tijela, iako se upisuje u tijelo jednim nevidljivim putem, određuje ga, i tu je cijeli problem.

Priša je Lacanu iza leđa i zgrabia flis koji mu je bia pričvršćen za ruksak.

2 ] Ovo je stoga možda pravo mjesto da razbijemo jedu od ključnih zabluda o Lacanu: Lacan ni na koji način ne tvrdi da ljubav možemo reducirati na imaginarni fenomen, na narcističku opsesiju svojim vlastitim idealnim Ja.

Walker nije napravio ništa neozbiljno, kako se može pomisliti, štoviše slične analize radi i Slavoj Žižek, samo uvijenijim i pretencioznijim jezikom, kroz koji svaka interpretacija završi na psihoanalitičaru Lacanu.

Glas naroda funkcionira u tome filmu kao slijepa mrlja, prazno mjesto koje, prema Lacanu, konstituira cijelo polje vidljivoga, ali samo postaje vidljivo tek kao neka vrsta pokrova.

Ne sadrži li shvaćanje kako žena pruža utjelovljenje pogrešci muškarca - da njezino samo postojanje ovisi o muškarčevoj izdaji njegova duhovno-etičkog stava - ne predstavlja li to varijaciju na Lacanovu tezu o tome da je žena simptom muškarca? (prema Lacanu, simptom kao kompromisna formacija, svjedoči o tome kako je subjekt ustuknuo od svoje želje) Kad Weininger inzistira na tome da žena nikad ne može u potpunosti biti integrirana u duhovni univerzum Istine, Dobra i Ljepote, jer taj univerzum za nju ostaje izvana joj nametnut heteronomni poredak... zar to ne ukazuje na Lacanovu tezu kako žena nije u potpunosti integrirana u simbolički poredak?

A po tvom Lacanu (kako bi ga pinokijo zvao) Šuga bi bila pretvorena u Veliku Srbiju (bez Zlovenije)

Za objašnjenje te činjenice moramo s Hegela preći ka Freudu i Lacanu koji otkrivaju nesvjesne mehanizme koji upravljaju našim smorazumijevanjem, našom željom kao ključnom odredbom našeg djelovanja ili nedjelovanja.

Govoreći anegdotski, imao sam neku Božju sreću što sam pripadao generaciji koja se mogla inspirirati onim velikim misaonim pokretom šezdesetih i sedamdesetih godina u Francuskoj, kojemu je nadjenuto malo nesretno ime strukturalizam, zajedno s njegovim političkim posljedicama, koje su dobile svoj najdramatičniji izraz u maju 68. To je bio u svakom pogledu izuzetan pokret, kakvih je malo u povijesti mišljenja ne radi se tu samo o Lacanu, koji mi je najbliži, nego i o drugim imenima, o Foucaultu, Derridi, Deleuzeu, Althusseru, Lyotardu, da spomenem samo najslavnije.

Slavoj Žižek, London, Verso Books, 2004) ovdje oslanjam. 22 Znakovito, jedina se šala - ili, ako već ne šala, onda barem trenutak ironije - u Heideggera javlja u njegovoj duhovitoj napomeni poprilično lošeg ukusa o Lacanu kao »onom psihijatru koji sam treba psihijatra« (u pismu Medardu Bossu).