Povezujući analizu totalitarizma kod Hannah Arendt i biopolitičku teoriju društva kod Michela Foucaulta, Giorgio Agamben tom studijom pokazuje kako se kroz čitavu povijest zapadnog političkog ustrojstva provlači dosada nepomišljana povezanost suverene moći nad smrću podanika i biopolitičke kontrole nad životom građana povezanost koja je kulminirala u nacističkim koncentracijskim logorima i koja se još i danas provlači kroz demokratska društva u pokušajima da se zakonom definicija golog života učini predmetom političkog uključivanja i isključivanja.

Tako recimo italijanski filozof Đorđo Agamben (Giorgio Agamben) u ratnom raspadu Jugoslavije, kao i u haotičnim procesima rastakanja koji su zahvatili istočnoevropska društva nakon pada komunizma, ne vidi regresivne fenomene, padove u prevaziđene civilizacijske i političke forme, nekakvu vrstu prirodnog stanja, koje će ubrzo potom opet smeniti sistem mirnodopske saradnje liberalno-demokratskih nacionalnih država, već nastupanje vanrednog stanja, simptome nadolazećeg globalnog raspada događaja koji poput krvavih glasnika najavljuju novi nomos na zemlji. [ 12 ] Iz te perspektive, čitav koncept tranzicije gubi svoj smisao.

Agamben: Benjamin je za mene u izvjesnom pogledu jednako važan kao Heidegger, ili još važniji.

Agamben: Kad kažem " paradigma ", mislim na nešto posve precizno, neku vrstu metodskog pristupa problemima, kao što Foucault na primjer uzima panoptikum kao konkretni stvarni predmet, ali ga ne obrađuje jedino kao takvog, već također i kao paradigmu da bi objasnio širi povijesni kontekst.

Agamben: " Homo sacer " je, kao što znate, prvi svezak jednog niza koji čine daljnje tri knjige.

U knjizi jednog od vodećih svjetskih filozofa i društvenih teoretičara, autora knjige Homo sacer koja već niz godina predstavlja najveći izazov interpretacija humanističkih i društvenih znanstvenika u Europi i svijetu, Agamben istražuje status " golog života " u specifičnoj perspektivi.

I Giorgio Agamben uzima za ishodište antički svijet, kada u knjizi Homo sacer razvija Foucaultove uvide o biopolitici, odnosno o nastojanjima moderne moći da ovlada ljudskim životom suženim samo na animalnu dimenziju.

Sva su zbivanja izvedena iz pjesama Arthura Rimbauda, romana Williama Faulknera i biografskih tekstova o ta dva pisca. 3. Agamben, Giorgio, 1942 - Goloća/Giorgio Agamben; s talijanskoga prevela Vanda Mikšić; ogled " Što je suvremenost? " preveo Ivan Molek.

Aktualizirajući memoriju, pozivaju se na kratki esej iz zbirke Ideja proze, u kojemu Giorgio Agamben sažeto opisuje moć nepamtljivog - memorije kao sjećanja koje se ničega ne sjeća I baš zbog toga je najsnažnije sjećanje.

U predgovoru talijanskom prijevodu ovog djela (Quel che ho visto e udito a Roma, Quodlibet, Macerata, 2002) Giorgio Agamben je zapisao da nije riječ o impresiji o Rimu, nego o pokušaju traženja formula grada, njegove biti, dakle jedan magijsko-metafizički postupak.

Dok karakter ostavlja na licu tragove neizrečenih riječi i neostvarenih namjera, dok životinjsko lice izgleda uvijek kao da će izgovoriti riječ, ljudska ljepota otvara čovjekovo lice šutnji (Ideja proze, Giorgio Agamben)

Jedan od najvećih filozofa današnjice, Giorgio Agamben, u vuku prepoznaje granicu fizisa i nosmosa, otpadništva i svetosti, državnog ostracizma koji animalnome uskraćuje građanska prava i antidržavne perzistencije anarhizma, egzila, nepripadanja (usp. tekst The Ban and the Wolf, iz knjige Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, 1998.).

Agamben Muselmanna razumije kao neku vrstu apsolutnog/nemogućeg svjedoka: on je jedini koji je potpuno svjedočio užasu koncentracijskog logora i, upravo iz tog razloga, ne može svjedočiti o tome to je kao da ga je užas koji je vidio »spalio«.

Agamben bi ovdje također trebao biti nadopunjen premještanjem istog jaza na svjedoka, na onoga tko prima svjedočanstvo, velikog Drugog čije bi potpuno prihvaćanje mog svjedočanstva meni omogućilo da se riješim svojih unutarnjih demona.

Logor a ne grad jest biopolitička paradigma današnjeg Zapada, kaže Agamben, u svome djelu posvećenom izopćeniku: Homo sacer.

Ne samo da nema smisla tražiti od jednog Grka ili Talijana da živi poput Nijemca, već bi to značilo gubitak čitave kulturne baštine koja se prije svega sastoji od načina života, upozorava talijanski filozof Giorgio Agamben.

Mohammed je postao ono što talijanski politički filozof Giorgio Agamben zove " homo sacer ": biće zakonski mrtvo makar je biološki još uvijek živo.

Tekstovi koji slijede u ovome tematskom bloku ne pripadaju samo različitim podvrstama žanra intervjua anketa jednog filozofa među sveučilišnom francuskom inteligencijom, razgovor dvoje kulturnih novinara s jednim teoretičarem (Agamben) ili razgovor jednog s dvojicom filozofa-političara (Žižek-Ðinđić), disput između dvojice stvarnih (Bourdieu-Grass) i imaginarni dijalog dviju virtualnih polovica jedne stvarne osobe (Cacciari), te monološko preispitivanje dvaju modusa mišljenja, filozofskog i književnog, u jednoj te istoj funkciji javne upotrebe uma (Benni); također, tekstovi nisu samo nastali u različitim okolnostima već poodmaklog početka 3. tisućljeća, poslije kojega su neki od sudionika razgovorâ preminuli (Pierre Bourdieu i Zoran Ðinđić).

Profesore Agamben, kad ste u ožujku izrekli misao o latinskome imperiju nasuprot germanskoj dominaciji u Europi, jeste li mogli zamisliti tako snažan odjek na svoju tezu?

Srijeda, 29.05.2013. Giorgio Agamben o Europi, " krizi "...

Agamben: Da, svaki pokušaj rekonstruiranja političkog prostora Zapada mora početi s jasnim znanjem o tome da mi više ne znamo ništa o klasičnom razlikovanju između zoé i bíos, između privatnog i javnog života, između čovjeka kao jednostavno živućeg, čije je mjesto u kući, i čovjeka kao političkog subjekta, čije je mjesto u gradu.

To što se zbilo - a to znači i uspostava hrvatske nacionalne države kroz nasilno rušenje bivše Jugoslavije - nije dakle nikakva regresija u prevla-dane oblike političkog organiziranja, nego, kako tvrdi Agamben, neka vrsta najave jednog novog stanja koje prijeti da će se proširiti na čitavu planetu.

Kriza na koju Agamben ukazuje ima globalne dimenzije.

Nije, dakle, reč o regresiji političke organizacije u prevaziđene forme, već o predupozoravajućim događajima, koji poput krvavih glasnika najavljuju novi nomos planete što (ukoliko se princip na kome on počiva iznova ne dovede u pitanje) ima tendenciju da se proširi diljem čitave zemaljske kugle. (Giorgio Agamben, Homo Sacer, Frankfurt am Main 2002, str. 49) [ 13 ] Iako šef jedne komunističke partije, Slobodan Milošević nikada nije ozbiljno shvatao komunističku idelogiju i sledio je svoje političke ciljeve čisto pragmatično, što bukvalno znači svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju i bez ikakvog moralnog ili svetonazornog obzira.

Shodno tome, Milošević nije bio, kako mnogi smatraju, jedan od poslednjih komunista Istočne Evrope, već među prvim postkomunistima, koji pre svega nisu više shvatali ozbiljno jednu od najsvetijih dogmi komunističke ideologije komunistički internacionalizam. [ 14 ] Zoran Đinđić, Jugoslavija kao nedovršena država; Novi Sad, 1988. Interesantno, Đinđić opisuje politički sistem nekadašnje socijalističke Jugoslavije kao permanentno vanredno stanje (vidi 6. poglavlje, Ko je suveren u Jugoslaviji?, str. 81 - 92), dakle upravo kao ono što je Agamben označio kao našu globalnu budućnost.

Filozof Agamben nalazi, polazeći od Schmittovih ideja, da liberalna država pokazuje svoju istinsku narav kad postane nasilna i policijska.

Agamben: Oduvijek me fascinirala ta latinska formula koja opisuje homo sacera: nekoga koga se smjelo ubiti, a da se to ne progoni kao zločin i ne smatra ritualnim žrtvovanjem.

Nije riječ samo o tome da njegova predodžba jednog svjetskograđanskog ustava kao poretka mira među suverenim državama zasnovanog na međunarodnom pravu djeluje nedostatno ondje gdje se radi o tome da se ispitaju politička pitanja i konflikti koji nastaju kao posljedica prijenosa suverenosti (primjerice u procesu evropske integracije) ili kao posljedica gubitka suverenosti uvjetovanog globalizacijom; ista ideja jednog na međunarodno pravo svedenog kozmopolitizma također ne izgleda osobito pogodna da riješi probleme današnjih izbjeglica i migranata koje jedna takva ideja prava jednostavno ne obuhvaća i čije sudbine na drastičan način dovode pred oči političku nedostatnost historijskih ideja (državno) građanskog pravnog poretka pa čak i historijsku ideju ljudskih prava samu. (U vezi s tim usporedi Giorgio Agamben, Jenseits der Menschenrechte; S onu stranu ljudskih prava u: Mittel ohne Zweck.

Ako se može slijediti Agamben kada se služi Schmittom da pokaže kako su nakon 11. rujna SAD u stalnom izvanrednom stanju, neprihvatljivo je tvrditi kako su ljudska prava vazda bila samo čistom fikcijom.

Talijanski filozof Giorgio Agamben govori o Homo Saceru kao paradigmi« golog života ».