5 U prijašnjem članku, u kojem su postavljeni temelji, ÂťConditions et limites de l ' autobiographieÂŤ (1956/1980), Georges Gusdorf raspravlja o problematičnom obliku ÂťrefleksijeÂŤ kad upućuje na mit o Narcisu u kojem su sadržani tragični elementi samozrcaljenja; on spominje u tom kontekstu i Lacanovu studiju o psihoanalitičkom pojmu Âťstadija zrcaljenjaÂŤ (1980, 32) čime Lacan označava vremensku fazu u kojoj nastaju dalekosežne iluzije o ljudskoj cjelovitosti i identitetu, koje zavaravaju i skrivaju uvid u stvarno stanje fragmentiranosti i određenosti stranim.

U odnosu na tradicionalnu terminologiju (gdje je sve izvanjezično smješteno u Realno) Lacan vrši preimenovanje, pa je kod njega svakidašnja realnost Imaginarno kojim vladaju skriveni zakoni Simboličkog.

Upravo to naime odlučuje o njihovom junaštvu), a ne, kao što naposljetku precizira sam Aristotel, da su pobuđeni samom akcijom, dramom, odnosno sudbinom junaka; 2. i posljedično, da je katharsis, katarzični učinak, odlijepljen od mimesis, u suprotnosti s onim što predlaže Aristotel na početku znamenitog četvrtog poglavlja Poetike, gdje pojašnjava vezu između ugode i mimesis i pritom poručuje da mi rado promatramo najvećom točnošću izrađene slike onoga što nam u realitetu nije ugodno gledati, na primjer reprodukcije najprezrenijih životinja i leševa samo usput spominjem, premda sam uvjeren da je stvar presudna, da uživati ugodu tada nije heduno, nego khairo, što upućuje na radost (kharis) Lacan bi možda rekao baš užitak i na sjaj, na svjetlucanje.

I Lacan doista jednim pokretom, koji je klasičan barem tamo do Heideggera, pripisuje u krajnjoj konsekvenci bit umjetnosti upravo jeziku.

Nešto prije, kada predstavlja anamorfozu kao način traženja one točke unutar iluzije, u kojoj se iluzija sama na neki način transcendira, uništava, pokazujući da je tamo samo kao označavajuća, Lacan poručuje: To je ono što eminentno vraća prvenstvo domeni jezika, gdje imamo u svakom slučaju posla samo s označiteljem.

Lacan ne prevodi ate: Ta riječ je nenadomjestiva.

Upravo se na tu verziju naravno vješa Lacan, s dužnim poštovanjem hajdegerijanskog pristupa i uvažavanjem dvosmislenosti na koju sam maloprije upozorio: no uistinu je doista malo značajno da se tragedija jednostavno dogodila prilično prije razvijanja mišljenja Vrhovna Dobra i da je valjalo naglasiti razdaljinu koja odvaja nauk o tragičnim obredima od njihove kasnije interpretacije u poretku neke etike koja je, prema Aristotelu, znanje o sreći, odnosno da prethodi, ukoliko nam daje strukturu polja u kojem se oblikovao moral sreće.

Lacan je napisao kratak tekst u 60 - ima, hommage za Marguerite Duras.

On uspoređuje njene romane s pričama o dvorskoj ljubavi koje nalazimo u Heptameronu (nekoj vrsti francuske verzije Dekamerona) napisanog četiri stoljeća ranije te kaže: Čini mi se, Marguerite Duras, iz onoga što znam o vašem radu, da [... ] ste [ svoje likove ] smjestili u svijet koji nam je poznat zato da bi nam pokazali kako su plemićke dame i gospoda starinskih priredbi posvuda i da su hrabri u svojim potragama... Po meni to ukazuje na jedan drugi veliki potencijal kinematografije, da se u filmski svijet, koji nam je možda poznat, smjeste likovi čije postojanje nužno ne govori mnogo, ali koji mogu biti shvaćeni kao subjekti unatoč svojoj pojavnosti, u njihovu postajanju ili kako bi Lacan rekao, na pragu između-dvije-smrti...

Mraksova teorija o višku vrijednosti koju je Lacan nadopunio homologijom sa viškom užitka, pokazuje da upravo zbog toga što ga ne raspodjelujje pravedno ga bolje i proizvodi.

Freud, Lacan i Žižek trio su akademskih otrovnica čiji se interpretativni otrovni okvir vrlo teško uklanja.

Ukratko, ovdje imamo primjeran slučaj onog što Lacan naziva prošivnom točkom, intervenciju koja mijenja koordinate samog značenjskog polja: umjesto traženja velikodušnog oprosta nasuprot stroge kazne, stari boljševik redefinira samo značenje stroge presude, koja se tako promeće u oprost i velikodušnost.

Pa esej o Basilidesu je Borgesov, jeboteja, filozofija je nemačka i židovska, kao i mistika, teorija je francuska, Lacan itd., likovi su Makedonski, jedino je genij moj, osoban

Hmmm, da vidimo, Derrida, Lacan, Baudrillard, i još njih legija kojih se više, falabudibogu, ne mogu sjetiti, pa sad taj Žižek...

Gramatologija tako može od Lacana i Beuysa naučiti kako uspostaviti praksu koja se kreće između podsvjesnog (Imaginarnog) i nesvjesnog (Simboličkog) registra, imajući na umu da uvjeti koji oblikuju psihoanalizu oblikuju i suvremene adaptacije šamanizma kakva je ona poduzeta od strane Beuysa, tako da su Beuys i Lacan u približno istom položaju u odnosu na Lévi-Straussov savjet:« Moderni oblik šamanističke tehnike, koji je psihoanaliza, izvlači dakle svoje posebne značajke iz činjenice da, u mehaničkoj civilizaciji nema više mjesta za mitsko vrijeme negoli u samom čovjeku.

Poea, u kojoj Lacan prepoznaje tri različite pozicije subjekta spram onog četvrtog u sredini, dobiva na filozofskoj relevantnosti dovede li se u kontekst sa Platonovim raspravama o duši i spoznaji u Fedonu i Državi.

Kažu da je Jacques Lacan vidjevši buljuk rulje na jednom kongresu upitao: »Kaj ste svi vi lakanovci?

Lacan je utjecao na postmodernu književnost, umjetnost, filozofiju i feminizam - premda su mnogi, obeshrabreni zamršenošću njegovih djela, odustali saznati zašto i čime.

U formi tog cinično-impotentno reflektirajućeg skinheada koji ironično se smješeći objašnjava zbunjenom novinaru korijene njegova bezosjećajno nasilnog ponašanja, prosvjećeni tolerantni multikulturalist sklon " razumijevanju " oblika ekscesivnog nasilja dobiva svoju vlastitu poruku u njenoj izokrenutoj, istinskoj formi - ukratko, kao što bi istaknuo Lacan, u toj točki je komunikacija između njega i " objekta " njegova proučavanja, netolerantnog skinheada u potpunosti uspješna.

Filozofijsku je problematiku razlike na istraživanje spolnosti izričito prenio francuski psihoanalitičar Jacques Lacan.

Na tim razmatranjima gradi Lacan svoje tumačenje srednjovjekovne viteške ljubavi u kojoj vidi suptilni način kompenzacije koji odgovornost za odsutnost spolnih odnosa pripisuje partneru.

Potom joj Picasso i Paul Eluard preporučuju da se obrati psihijatru, a to je bio čuveni teoretičar Jacques Lacan.

Na tragu gornjeg uvida o odnosu stvari, ideje, duše i ideje Dobra možemo utvrditi da se i ovdje pojavljuje struktura koju je Lacan prepoznao u priči o ukradenom pismu: tri točke trokuta sa četvrtom u središtu:

Stoga Lacan hrabro preinačuje Descartesovo " Mislim, dakle jesam " u " Nisam ondje gdje mislim, a mislim ondje gdje nisam ".

Tako se tek, u diskursu, formira i transformira osoba kao subjekt, kao samoodnoseća (Ja se pita " Tko sam ja? "; onaj koji pita i onaj o kojem se pita nekako su različiti, a opet su istovremeno isti; Fichte, mladi Scheling) beskonačna (Cantor) i inherentno proturječna (Foucoult, Derrida, Lacan).

No, Lacan smatra kako umjetnost skriva laž za traumu tako da prikriva Realno slikama patnje koje bi trebale sadržavati Realno, što je samo još jedna opsjena koja bi društvu trebala pomoći da živi u uvjerenju u vlastitu konzistentnost i stabilnost, u vlastiti integritet.

Međutim, ukoliko u umjetnosti ugoda prelazi u nelagodu, odnosno raste anksioznost, može pasti slika imaginarnoga ega i izbiti Realno, naglašava Lacan.

Govoreći o prijelazu (la passe) Lacan kao dva njegova sukcesivna momenta razlikuje passeura i passanta.

Gogo i Lacan ušli su nekih dvadesetak minuta kasnije.

Gogo i Lacan izašli su u 13.30 h što je isto izvanredno vrime s obzirom na dužinu smjera, jedino je šteta što ga nisu u cijelosti prošli slobodno.