Nije prva ni vjerojatno posljednja, ali da me ne odnese u širine, ajmo redom: protivnici integracija uporno ponavljaju priče o državnom suverenitetu (iako ni sami to ne znaju definirati) ter strepe za isti. činjenica (koju ne treba puno elaborirati jer i zdravko tomac kuži) je da izolirane države ne mogu normalno funkcionirati (barem) cijelo prošlo stoljeće. suradnja, razmjena tehnologije, izvoz kapitala, optimizacija proizvodnje i potrošnje sve su to stvari daleko, daleko starije od formalnih integracija kakva je EU. i već mi je zamorno ponavljati da je još mlađahni drug tito shvatio da ne može živjeti u kavezu, već je on pristupio svjetski tržištima kapitala (i nabio nam dugove koje nećmo nikada vratiti), već je on krenuo u modernizacije proizvodnje i tako dalje i tako dalje. e, sad kad to gledamo iz ovog kuta, neki će opravdano postaviti pitanje: pa dobro kad već imamo sve te integracije, kad su i države poput norveške ili švicarske (s kojima seolimo uspoređivati) debelo, debelo integrirane... čemu onda uopće EU, ionako smo integrirani, kaj ne? dobro pitanje, ali ujedno i odgovor katastrofičarima koji nas uvjeravaju da srljamo u nešto što do sada nismo imali. mi smo već duboko u svemu tome iz jednostavnog razloga jer je to jedino razumno i tačka. ono što je puno bitnije promišljati je pitanje aktuelne krize i njezina (edventualnog) prevladavanja. već smo rekli: bili mi u EU ili ne bili, kriza će nas zaplahivati. kriza u EU zaplahuje kinu a di su oni i po dalji i po parama i po svemu.... di neće nas? ali važno je shvatiti što drugo: problem EU je sistemski, naime do sada nije nađe odgovor na jedno naoko jednostavno pitanje: i vrapci na grani znaju da u europi postoje razlike, u mentalitetu, u razvoju, u navikma i u potrebama.... a di neće bit, pa u nas se selo razlikuje od sela, a di se neće razlikovati šveđanin od grka. međutim očito je da ne postoji ideologija koja će pomoći u toleriranju tih razlika.