Kawabata se dotiče iste teme i u svom eseju »Ljepota Japana i ja«, gdje kaže: " Ja se ne divim niti suosjećam s takvim samoubojicama kao što su Akutagawa, poslijeratni pisac Osamu Dazai (1909 - 1948) i drugi.

Akutagawa je postao poznat prvenstveno po Kurosavinoj ekranizaciji njegove priče " Rashomon ", a počinio je samoubojstvo nakon što je prošao halucinantna stanja na rubu ludila i smrti.

Sasvim je jasno da je Beck taj motiv preuzeo od Akutagawe, a da ga nije " ukrao " kako bi možda netko mogao pomisliti, razjasnit će se kasnije kada se u toj Beckovoj priči i sam Akutagawa prošeta kraj jezera.

Sartreu, a pisati započinje još kao student, osvojivši nagradu Akutagawa za " Plijen ", 1958. Prekretnicu u njegovu stvaralaštvu čine dva događaja iz 1963. godine: rođenje bolesnog sina i sudjelovanje na svjetskoj antinuklearnoj konferenciji u Hiroshimi.

Obzirom da sve što doživimo, pročitamo, vidimo... postaje dijelom naše biografije, kada biste pisali autobiografiju koliko i kakvo bi mjesto u njoj zauzeo Akutagawa?

1892. rođen je Ryunosuke Akutagawa (pseudonimi Chokodo Shujin i Gaki), japanski novelist, haiku pjesnik, putopisac i esejist.

U kategoriji sa Shakespeareom i Oskarom Wildeom je i Akutagawa.

Tu se najednom guraju mnogi odlomci odgledanih filmova; od kojekuda napabirčeni beznačajni podaci; svakojaka pitanja na koja nikada nisam dobio odgovor; banalne informacije; francuski crni val i ogromna ozonska rupa nad Antarktikom; dvije priče iz davnine: Kako je Potjeh tražio istinu, priča koju je napisala prelijepa majka šestoro djece Ivana Brlić-Mažuranić i Rashōmon, priča koju je napisao prelijepi mladić komplicirane psihe Akutagawa Ryūnosuke; čudne i nevjerojatne činjenice, na primjer ona da rajčicu uvozimo iz Makedonije, a imamo je sasvim dovoljno i u Hrvatskoj; kulturni skandali, recimo onaj koji je u zajednici filmaša izazvala jedna filmska kritika bez prave argumentacije i bez prave želje da se taj i taj film promotri samo kao film, a ne samo kao film tog i tog autora; svečano, ali sablasno rasvijetljeno nebo nad Zagrebom prije mogućeg bacanja bombi; odlasci s tatom u podrum za vrijeme uzbuna zbog zračnih i općih opasnosti apokaliptične 1991. kad je u Hrvatskoj bjesnio rat, ali i osjećaj sreće zbog toga što su ti odlasci bili nepotrebni jer se Željezničkoj koloniji (bez obzira na obližnju kasarnu na Borongaju u kojoj su bili smješteni vojnici tada već neprijateljske Jugoslavenske narodne armije) nije ponovila veljača 1944. kad je na fašnik za vrijeme savezničkog bombardiranja aerodroma na Borongaju stradala tipična željezničarska kuća u kojoj je živio moj djed Juraj Globan, zvan Jura, koji je poslije bio prisiljen izgraditi novu kuću; tvrdokorne rasističke predrasude bijelaca o crncima i Romima, to jest Ciganima, ili Cigićima, kako ih zovu moji vršnjaci u četvrti Maksimir, čije je indijsko porijeklo po svemu sudeći posve neupitno; nadasve napeta alternativna medicina i terapija čajem, pogledima, travama, dodirima i mastima u Samoboru, koju za malu nadoknadu u stihovima primjenjuje privlačna punašna pjesnikinja bez inspiracije; uznemirujući noćni i dnevni snovi koji se, nasreću, nikada neće obistiniti; neobično uporna, žestoka, svakodnevna nevina maštanja o novom crvenom džemperu s plitkim V-izrezom; napredni i obrazovani simple smart pristup čitanju, za sada rijedak u cijelom svijetu, a najrjeđi u Hrvatskoj; talijanski neorealizam i prvoklasni restorani koji niču na sve strane; bivša zagrebačka kina nazvana po planinama s područja ex-Jugoslavije; gimnazijska ljubavna histerija ljupke djevojke Mateje koja je u međuvremenu postala poznata glumica i koja je nedavno, ' ' pa makar je sad, evo ovaj čas, napale sve hrvatske feministkinje ' ', hrabro i otvoreno izjavila za jedan zagrebački feministički časopis da uopće nema potrebu biti ' ' dežurna feministkinja ' ' jer je ona cijeli svoj život okružena posve normalnim muškarcima koji je ni na koji način nikada ne ugrožavaju i pred kojima ne mora braniti svoju ženskost; avangardna poezija u područjima planeta u kojima više nije moguć nikakav razvoj, a kamoli razvoj poezije (otkud mi sad ovo?); uvid u specifičnu arhitekturu zagrebačke Željezničke kolonije u četvrti Maksimir; punk glazba koju sam nekada volio, pa i sada je ponekad volim, a bio sam, uostalom, i umjereni simpatizer pankera u gimnaziji; čudna, tajnovita i zabrinjavajuća nemogućnost pobuđivanja istinskog estetskog užitka, pa čak i najboljim stvarima, u ljudima hladnog, proračunatog i nervoznog karaktera; Masanobu Fukuoka i alternativna poljoprivreda u Japanu bez kemijskog silovanja tla; art filmovi i trash filmovi; patološki debeli taksist; raznorazni filmovi A-produkcije i B-produkcije; siromašni i ofucani kradljivci biciklā; očaranost neobrazovanih, poluobrazovanih i obrazovanih ljudi banalnim i sve banalnijim zabavama; slatki noćni život; turbofolk glazba; zbrkana povijest margarina; imbecilna ili nespretna novinarska pitanja u novinama, na radiju i televiziji, na koja sugovornici odgovaraju uglavnom nespretno; sve moje reklame i reklamni džinglovi koji ostavljaju gorak okus promašene, ništavne, prolazne urbane egzistencije koja se guši u vlastitom smeću i površnosti; tužna sjećanja na nekadašnja znanja o kojima sada ne znam ništa ili znam vrlo malo, te stoga istodobna ljutnja na sebe i osjećaj krivnje zbog brzine kopnjenja obrazovanosti koju sam tako mukotrpno stjecao i stekao u studentskim danima, a zatim je lako izgubio; Cioranov cinizam izazvan ružnim, trivijalnim življenjem većine svjetske populacije, a osobito Parižana; neopravdana zagonetna nesklonost jednog likovnog kritičara prema apstraktnoj slici Mrkva samo zbog privatnog animoziteta prema autoru tog ulja na platnu (ovu mi je anegdotu ispričao Emil, a imena slikara koji je dobio negativnu kritiku više se ne sjećam); sveopća, žestoka, histerična jagma za pozicije i moć o kojoj mi je također pričao otac kad sam bio mali, a koju i ja sve češće posvuda zapažam, osobito otkad sam zaposlen na radiju; mnoge onespokojavajuće slike i fotografije; sve vidljiviji izostanak usporednog pristupa raznim ljudskim disciplinama i djelima; jedva zamisliva komparatistička rasprava o dodirnim točkama između Picassove Guernice iz 1937. i Campbellove paradajz juhe Andyja Warhola iz 1968., rasprava čiju je neopravdanost, nezamislivost pa i nemogućnost u jednom burnom razgovoru s Vandom istaknuo Emil, dok je Vanda tvrdila da je ta rasprava možda ipak vjerojatna, no svađa je izbjegnuta tako što su zajedno skuhali juhu od rajčice i kukuruzne žgance te tu crveno-žutu kombinaciju pojeli za ručak ismijavajući mogućnost svađe između njih dvoje; kontinuirani ' ' leptirići u trbuhu ' ' (taj izraz čuo sam prvi put od Tine) od onog jutra kad sam se u redakciji zaljubio u Tinu; dvadeseto stoljeće kao neki kolaž, kao neki šašavi Fellinijev panoptikum u ludoj vrtnji svijeta; burni početak dvadeset i prvog stoljeća kao sve brže i brže ponavljanje sumanutih grešaka iz prethodnog stoljeća; kratki odlomci vlastita života kao nagli, ali mutni bljeskovi iskorištenih toaletnih listića na kojima ću ipak, jednom, nikad ne znaš, Marko, možda nešto suvislo napisati; nepotpuni filmovi nakon žestokog alkoholiziranja s Tinom na moru prošlog srpnja; nedavno pročitani šašavi članak u dnevnim novinama o neobjašnjivo neopravdanom izostavljanju nekih radnika i njihovih kvalitetnih radova iz jedne antologije suvremene europske proizvodnje srebrnog čelika (autor članka nigdje nijednom riječju ne objašnjava što je to, zapravo, srebrni čelik); intenzivni početak 21. stoljeća koji iznenađujuće podsjeća na kraj 20. stoljeća, koje je završilo zadnjim danom 2000. godine, a ne zadnjim danom 1999. godine na kojoj je inzistirala u elementarnu matematiku neupućena masa ljudi širom globusa pa su tako mnogi dvaput slavili ulazak u 21. stoljeće uz svesrdnu pomoć lukavih trgovaca.

Coetze ili Ryunosuke Akutagawa - lakonski i precizni korisnici jezika čija je svaka riječ zašiljena poput britve.

Napomena: Priču " Kako je moja knjiga pokušala samoubojstvo " možete promaći na adresi http://www.zarez.hr/109/ljetnacitanka3.htm, a za potpuno razumijevanje teksta bilo bi poželjno pročitati knjigu Rashomon i druge priče, Ryunosuke Akutagawa.

1950. godine dobio je scenarij« Rashomon »po kratkoj priči Akutagawa Ryunosukea.

Umro je u bolnici u Montreuxu (Švicarska), 22. veljače 1980. godine. 1892. - U Tokiju je rođen književnik Ryunosuke Akutagawa.

Akutagawa je nakon nekoliko teških depresija izvršio samoubojstvo u 32. godini života, 24. srpnja 1927. godine, predoziravši se tabletama. 1917. - U srpnju 1915. službenik njemačkog veleposlanstva u Sjedinjenim Američkim Državama Heinrich Albert zaboravio je u newyorškoj podzemnoj željeznici torbu punu tajnih dokumenata, kojih su se domogli američki agenti.

Tu je i panteon mrtvih: japanski pisci Kenzaburo Oe, Kawabata, Akutagawa, pa Rusi, primjerice Bulgakov i Gogolj.

Sensei (Akutagawa) i Gonsuke su već godinu dana zajedno.

Da obrije bradu ili da si prikrati muke? (Inače, Akutagawa se ubio u 35. godini, ispivši preveliku količinu Veronala.) U prvom činu Sensei piše priču o mladom zaljubljenom paru kojem se na putu do sreće ispriječila vještica.

Obzirom da je Akutagawa mnogo i često pisao autobiografski, ne čudi što je zapravo on glavni lik, a uz slugu Gonsukea i jedina stvarna osoba, jer su petoro preostalih zapravo likovi njegovih priča.

Tri iduće godine bila je uzastopno nominirana za najuglednije književno priznanje u Japanu, Nagradu Akutagawa, koju je i dobila 1991. godine za pripovijetku Dnevnik o trudnoći (Ninshin karenda).

Zbog teških životnih prilika često pobolijeva (dijagnosticirana mu je tuberkuloza), a nakon objavljivanja prvog romana " Shiroihito " (Bijeli čovjek), 1955., dobiva nagradu Akutagawa (za najbolji književni prvijenac).

K njiga koja je stavila rašljaste jezike na kulturnu mapu, Zmije i naušnice, upravo je ona vrsta romana koji se proda u milijun primjeraka: putovanje sačinjeno od seksa, nasilja i tjelesnih modifikacija koje je osvojilo uglednu književnu nagradu Akutagawa za njezinu lijepu devetnaestogodišnju autoricu Hitomi Kaneharu.

Sudac ocjenjivačkog suda za nagradu Akutagawa Ryu Murakami (koji je i sam dobio tu nagradu 1976. za Gotovo prozirno plavo) očito smatra Kaneharu nasljednicom svojega književnog kraljevstva liberalnog seksa, droge i besciljne mladeži, a Kaneharina je proza kratka i opširna na način koji je za novi japanski stil pobudio zanimanje i tradicionalista i književne avangarde.

Riječ je o drami Život lude japanskog autora Ryunosuke Akutagawa.

Ryunosuke Akutagawa (1892 - 1927), pred samoubojstvo trovanjem:

Slicno kao sto je u " Rashomonu " Akutagawa dao opis slucaja

Haruki Murakami (Kyoto, 1949.) je treći japanski pisac kojeg čitam pomalo sa zebnjom, jer prva dva su počinila samoubojstvo (Mishima, Akutagawa).

Akutagawa je cijeli život patio od raznih boleština, ludilo mu je bilo u genima, i na kraju se čovjek ubio negdje sa 33 godine, i osim svojih prekrasnih priča ostavio je i to oproštajno pismo u kojem su motivi slični motivima junaka iz ovog topica