Kod kula, Kod tornjeva) prvotno je bio postaja i promatračnica na važnoj cestovnoj komunikaciji koja je prolazila kroz Vinodolsku dolinu, a povezivala je važne gradove Carstva; Aquileia (Akvileja), Salona (Solin), Siscia (Sisak).

Kao što svjedoče vrela, prema zalasku srednjega vijeka broj hrvatskih hodočasnika u Jeruzalem, Rim, Santiago de Compostelu i druga loca sacra (Assisi, Loreto, Bari, Sinaj, Aachen, Vienne, Akvileja, Recanati...) rastao je.

Građanski ratovi s kraja III. st. i IV. st., i upadi barbarskih naroda na područje Rimskoga Carstva nisu izravno zahvatili Istru, osim njezina sjev. dijela, koji je bio izloženiji gl. kopnenom putu svih vojski (Ljubljana Postojna Akvileja ili Tarsatika Akvileja).

Nalazeći se desetak kilometara južno od donjeg toka rijeke Soče i nekih 7 kilometara od mora, Akvileja je predstavljala uporište za zatvaranje uskog pojasa između Alpa i Jadranskog mora.

Akvileja se obnovila sve do ponovnog pada pod Langobarde 568. godine.

Epitet felix ne javlja se često a dobivali su ga samo pojedini gradovi i provincije rimskog carstva npr.: Rim, Ravena, Akvileja u Italiji, Kartaga u Africi, a u istočnim provincijama: Kremna, Berit i Heliopol.

Morfološke srodnosti i kapitela arkature s nizom primjera na jadranskoj obali spuštaju njezinu kronologiju u prvu polovicu stoljeća (Sv. Marija u Zadru, Sv. Andrija i Sv. Petar na Rabu, Akvileja, Caorle...).

Ishodiste tim cestama bijase Akvileja, a isle su prema Zemunu (Taurunum) uz Dravu i Savu pa na Aquincum.

Akvileja je imala teatar, amfiteatar i cirk.

Konsekracijske novce, većinom polufolise, kovale su gotovo sve Konstantinove kovnice: Treveri, Arelate, Roma, Akvileja, Siscija i Tesalonika.

Napokon, područje sjeverne Hrvatske bilo je sastavnim dijelom rimske provincije Panonije, a Akvileja je također bila središte koje je to područje povezivalo s Rimom i dijelom posredovalo pri širenju kulta Velike Majke.

Nastupi Marjana Pungartnika pred publikom u raznim europskim zemljama primljeni su sa punom dozom vrhunskog razumijevanja i poštovanja ovog vrsnog slovenskog književnika, autora zbirke Oglej - Akvileja.

Ovaj je vrijedni kodeks fundusa franjevaca u Šibeniku to važniji što je to do danas ujedno i najstariji notirani misal cjelokupne patrijarhije Akvileja u 11. stoljeću, u kojoj je, zahvaljujući njemačkom porijeklu patrijarha u sljedeća dva stoljeća, uslijedila glazbeno i repertoarno svojevrsna germanizacija liturgijske glazbe u akvilejskoj patrijarhiji i njezinim centrima Akvileji i Cividaleu.

Konstancije II vladao je istočnim provincijama (Trakija, Mala Azija i Egipat) gde se nalazilo šest kovnica: Heraklea, Konstantinopolj, Nikomedija, Kizik, Antiohija (Antakija) i Aleksandrija dok je Konstans, kao najmlađi, dobio na upravu Italiju, Balkan i deo severne Afrike sa kovnicama Rim, Akvileja, Siscija (Sisak) i Tesalonik (Solun).

Akvileja je bila poznata kao tvrd orah, ali ovog puta je pala, prvi puta u povijesti.

Dakle, riječ je o sukobu Huna i Rimljana, a fabulom dominira trokut između Attile Ivice Čikeša, Foresta-Carla Ventre i lijepe Odabelle Nelli Manuilenko kćeri ubijenog vladara Akvileja, koja Attilu ubija mačem koji joj je darovao sam Attila.

To slikarstvo nema poredbenoga gradiva u Istri, ali se uklapa u stilska kretanja sjevernojadranskoga kult. kruga (Akvileja, Torcello, Sv. Just u Trstu, mozaici u Sv. Marku u Veneciji i dr.).

Akvileja je bilo mjesto žive Crkve, koja je bila u stanju istinski naviještati Radosnu vijest u obližnjim krajevima od Venecije do Istre, primijetio je papa Benedikt i pozvao narode toga područja da pronađu novu ulogu, koju moraju odigrati na tome raskršću između Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, gdje se još uvijek osjećaju trzavice, do kojih je došlo u doba fašizma i komunizma.

Kr., a najvažnija za sjeverni Jadran bila je Akvileja, osnovana 183., odn. 181. pr.

Upravo na tim prostorno-prometnim pretpostavkama razvila su se u blizini Istre moćna politička, gospodarska i kult. središta: Akvileja u rimsko doba, Venecija u srednjem vijeku te Trst i Rijeka u XIX.st.

Akvileja (latinski i talijanski Aquileia, slovenski Oglej) je grad u južnoj Furlaniji s opsežnim ostatcima velikoga antičkog grada.

Akvileja je bila jedan od najvećih i najbogatijih rimskih gradova.

Zara, Antonio, biskup, filozof (Akvileja, 1574 Pićan, 30. XII. 1621).

U ranokršć. doba Akvileja postaje važnim biskupskim sjedištem; Teodor podiže u njoj veliku dvojnu baziliku, poslije više puta proširivanu i dograđivanu.

Akvileja je po veličini četvrti grad Zap.

Pod mlet. vlast Akvileja je došla 1420., pod vlast Habsburgovaca 1509., a Italije 1918.

Za Istru je bila važna utvrda Akvileja kao polazište za osvajanja prema istoku i sjeveru pa je važna itinerarna cesta bila Flavijevska cesta (Via Flavia).

Autor im je Tit Livije koji piše da je te godine, novoosnovana Akvileja uputila izaslanike Senatu s molbom da utvrdi koloniju koja se osjećala ugroženom od neprijateljskih Histra i Ilira.

Zoilo je Krševanovo tijelo sahranio u svojoj kući, a poslije bi preneseno u Akvileju gdje se časno čuvalo i štovalo svetog mučenika do 452. godine kada je Akvileja bila razorena od vođe Huna Atile.

Podsjetimo da je glavno žarište i rasadište bizantskog stila na sjevernom Jadranu bila najprije Ravena (Egzarhat od 6. st.), zatim Akvileja (patrijaršija od 11. do 13. st.) te napokon tek u 13. i 14. st.