Na 453. Atila razori Akvileju i mnoge gradove po Italiji.

Jedno se vrijeme zadržao u Trieru, zatim se vratio na jug u Akvileju, gdje je proveo nekoliko godina.

Tijelo sv. Anastazije dospjelo je u Carigrad, a tijelo sv. Hermagore u Akvileju.

Rimski kroničar Livije navodi kako su prvi napadi na Akvileju uspješno odbijeni nakon čega je uspostavljen relativni mir.

Pozvan na odgovornost u Akvileju već je putem čudima dokazivao svoju nevinost (otvarao je vrela, riječju pripitomio medvjeda, vlastite halje objesio na tračak sunca).

Nakon teškoga poraza Magnencije se smjesta povukao u Akvileju, napustivši nadu da će se održati u Iliriku.

Provala Huna u Akvileju 452. odbacila je Rimljane, da bi Odoakar zapečatio sudbinu Carstva 476. Goti su zavladali na prijelazu s 4. na 5. st.

U IX.st. istarski se kamen prevozio u Akvileju i Ravennu.

Humske freske datiraju čak iz 12. stoljeća, kada Hum pripada pod Akvileju.

A umjesto u Pićnu, Nicefor na putu ka patrijarhu u Akvileju stvori izvore u Gračišću, Krbunama, Buzetu, Trstu i drugdje.

Susjednu Akvileju obradila je, prvenstveno iz hagiografske perspektive, Marianna Cerno (Aquileia at the time of the Treaty of Aachen: The Patriarchate and its Hagiography).

U Trstu je tako 1749. osnovana Trgovačka intendatura za Primorje, nova upravna jedinica koja je obuhvatila Akvileju, Rijeku, Bakar, Trsat i Kraljevicu, ali ne i austr. dio Istre.

Između njega i mora bila je Via Flavia (cesta za Akvileju i Italiju) dok je iznad njega bila cesta prema Nezakciju, Rijeci i dalje.

Bio je uhićen u Rimu, otpraćen u Akvileju, gdje mu je odrubljena glava.

Potkraj veljače 350. u njegovim se rukama nalazila i Italija koju je zaposjeo preko svojih zapovjednika, dok je on osobno operirao u njezinu sjevernom dijelu, otišavši u Akvileju koja je bila prirodna odskočna točka za daljnji prodor u Ilirik.

Kad je Anastazij čuo te te vijesti odlučio je napustiti Akvileju i preseliti se u Salonu, jer je želio javno ispovjediti svoju vjeru u Isusa Krista i, ako bude trebalo, svojom krvlju i svojom mučeničkom smrću posvjedočiti svoju ljubav prema Bogu.

Po nekim je izvorima Pula dobila status kolonije sredinom 1. st. pr. n. ere, a oko 180 g. pr. n. ere Rimljani osnivaju Akvileju; koloniju koja je trebala utvrditi Carstvo protiv napada ilirskih plemena na ovim područjima.

Hrvatski kraljevl putuju u Akvileju ili pak Čedad pokloniti se svetim moćima i prisegnuti nad evanđeljem u znak vjernosti i odanosti katoličkoj crkvi.

U zapadnom dijelu Istre postoje mnoge priče o Atili, vojskovođi i vladaru Huna, koji je 453. godine razorio Akvileju, poharao sjevernu Italiju, te došao u sukob s Rimskim carstvom.

Kr. pljačkaju rim. kolonije Tergeste i Akvileju, a nakon Cezarova ubojstva 44. pr.

Atila je u početku pohoda pregazio sjever Italije i krenuo na Akvileju gdje je njegov početni napad odbijen uz velike gubitke.

To se posebno očitovalo 579., kada je metropolit Ilija (Helias) sazvao sinodu biskupa prigodom posvete nove bazilike sv. Eufemije u Gradu, kamo je premjestio svoje sjedište nakon što su Langobardi 568. zauzeli Akvileju.

Hrvatski vladari devetoga stoljeća, Trpimir, Braslav, Branimir (800) putuju s obitelji u Oglaj (Akvileju) gdje su u prastarom evanđelju (evanđelistaru) ovjekovečili svoja imena.

Akvileju je uništio i šrušio do temelja a legenda govori kako je otišao toliko daleko, da je čak sagradio utvrdu na vrhu brda, kako bi gledao kako grad gori te je na taj način utemeljio grad Udine.

Početkom drugog stoljeća prije naše ere osnovao je snažnu Akvileju, takoreći nadomak mog poluotoka.

Stošija je pratila Krševana u Akvileju gdje je prisustvovala njegovom mučeništvu.

Zbog uzorna svetačkog života, dobročinstava i hrabrog svjedočenja Boga u teškom vremenu, tijelo mu je nakon smrti preneseno prvo u Akvileju, a potom su relikvije svetog Zoila prenesene u Zadar te pohranjene u crkvi Sv. Marije Velike.

Na Jadranu je istaknuo Akvileju kao emporij najboljih vina koja su dovožena iz ilirskih i dalmatskih krajeva, napominjući da je u tome gradu vidio bačve goleme kao kuće (V, I, 8 - 12), možda najveće na Mediteranu.

Kr. osnovali koloniju Akvileju (danas selo u sjeverozapadnoj talijanskoj pokrajini Udine).

Rimljani su kao pripremu, među ostalim, za nj osnovali Akvileju, koja je trebala biti polazištem kopnene vojske i mornarice.