U listopadu 1970. odlazi u Rim, u Papinski Hrvatski zavod sv. Jeronima, radi specijalizacije iz katehetike na« Universit? salesiana - Facolt? di Scienze dell ' educazione - Istituto di catechetica ». 30. listopada 1973. s radnjom« La catechesi postconciliare in Croazia - analisi, valutazione, prospettive »(mentor prof. Emilio Alberich) polaže magisterij iz odgojnih nauka - specijalizacija katehetika.

Dakle, istina je da Alberich prihvaća svoju nezahvalnu ulogu nitkova u komadu s neospornom hrabrošću.

Goetheov Mefisto spoznaje sam sebe kao Âťdio one moći čija je volja zla ali ishod dobarÂŤ. 7 Alberich to ne zna: on je pravi Jago podzemnoga svijeta.

Alberich je prikazan u glumi kao omraženi arhetip zla.

U Chemnitzu glavne uloge tumače Ralf Lukas kao Wotan, Jürgen Freier kao Alberich, John Treleaven kao Siegfried, Hélene Bernardy kao Sieglinda i Elaine McKrill kao Brünnhilda.

Jedina je (i tim značajnija) iznimka kada se u trećoj sceni Alberich pojavljuje s brčićima, a njegova preobrazba u zmiju scenski jasno aludira na nacionalsocijalizam.

Glazba se približava onome što je Alberich pjevao kada je doista odbacio ljubav.

Svi se slažu da Alberich upada u slično stanje svijesti u kojem ga bezosjećajno i nepromišljeno upecaju tri zamamne i čulne sirene.

I potrebno nam je nekoliko malih stijena preko kojih će Alberich preskakati, kao i uvjerljiva litica uz koju će se popeti kada ukrade zlato.

8. listopada 1977. brani doktorsku disertaciju:« Conseguenze catechetiche delle rifessione teologica sul fenomeno dell ' ateismo contemporaneo »(mentor prof. Emilio Alberich), i postiže naslov doktora odgojnih nauka - sa specijalizacijom u katehetici.

Ne čudi stoga da Wotana zovu bijelim demonom, u suprotnosti s crnim demonom Alberichom ako ništa drugo, Wotanov je izbor bio etički gori od Alberichovog: Alberich je žudio za ljubavlju i okrenuo se moći tek nakon što su ga okrutno ismijale i odbile Rajnine kćeri, dok se Wotan okrenuo moći nakon što se u potpunosti nauživao plodova ljubavi i umorio se od njih.

Gutruna je bila Mathilde Weckerlin, Alberich Karl Hill.

U ulogama se također pojavljuju Eric Owens (Alberich), Waltraud Meier (Waltraute i Gibichungs), Hans Peter König (Hagen), Wendy Bryn Harmer (Gutrune), Iain Peterson (Günther).

Sve to imali su ove večeri u prvom redu Stefan Vinke (Siegfried), Tomasz Konieczny (Alberich) i Egils Silins (Wotan).

Među istaknutijim eksponentima zatekli su se Markus Brück (Gunter), Tomasz Konieczny (Alberich) i Heidi Melton (Gutrune), čije izvedbe zrače dobrom pripremom i staloženošću.

Pravi je lik Zla Titurel, taj opsceni p? re-jouisseur. (Možda usporediv s crvolikim članovima Svemirskog ceha iz Dine Franka Herberta, čija su tijela odvratno izobličena zbog njihovog prekomjernog konzumiranja začina.) To, dakle, potkopava antisemitsku perspektivu prema kojoj poremećaj u konačnici uvijek dolazi izvana, u liku stranog tijela koje remeti ravnotežu društvenog organizma: za Wagnera je vanjski uljez (Alberich) tek sporedno ponavljanje, eksternalizacija, apsolutno imanentne nedosljednosti/suprotstavljenosti (Wotana).

Premda je skriveni biser predstave već spomenuta interpretacija Franz Josefa Seliga, u fokus je više dospjela interpretacija Erica Owensa (Alberich), čija usporedba s Terfelom još jednom ukazuje na visoke zahtjeve kojima treba zadovoljiti vagnerijanski glas.

Premda je Owens adekvatno odgovorio na glazbeno-interpretacijske izazove uloge, u jasnijem režijsko-glumačkom profiliranju njegov Alberich bio bi mnogo efektniji: ovako nismo osjetili razmjere njegove boli prilikom oduzimanja prstena.

Dobra je mitologija i dobra glazbena drama kada Alberich nalazi Hagena kako bdije pokraj Rajne. ÂťSpavaš li, Hagene, sine moj?

Ne vjerujem da se može naći bolja Brünnhilda od Deborah Voigt, bolji Siegfried od Jaya Huntera Morrisa, bolji Alberich od Erica Owensa ili bolji Hagen od Hans-Petera Königa.

Tumači Prstena slažu se i da iskon što ga Gesamtkunstwerk dočarava svojim prvim segmentom vrlo brzo prelazi u novo stanje, a da promjenu uzrokuje nibelunški glavar Alberich, koji se bez uspjeha udvara Rajninim kćerima, a zatim, proklevši ljubav, preusmjerava svoj erotski apetit na zlato (Wagner 1978, 534): »Nisam iznudio ljubav,/ali sam lukavo iznudio užitak.« Oteto s riječnoga dna, preneseno u nibelunško podzemlje i prekovano u simboličko-magijske instrumente moći (prsten i Tarnhelm), zlato utemeljuje stanje svijeta različito od iskonskoga.

Wotan nije analogija Gandalfu, a Alberich nije dark lord, nego su i jedan i drugi obilježeni prepoznatljivo ljudskim crtama, različitom vrstom, ali podudarnom mjerom krivnje i podjednakom sposobnošću uvida.

U davna vremena, još prije nestanka božanskog dvorca Valhalle kojeg su izgradili divovi, vrsni kovač patuljak Alberich ili bolje poznat kao Andvarin iz Niebelungenlieda, iskovao je od rajnskog zlata ukradena Rajnskim djevicama prsten moći

Edem Umerov je bio odličan kao Alberich, ali je Vladimiru Felenchaku nedostajalo snage da dostojno prezentira Mimea.

Možda će biti bolje da zmaja upozoriš na njih.« Alberich zazva Fafnera, ali je zmaj baš tada spavao i nije se htio ni na što obazirati

Pred zmajevom je špiljom Alberich, Mimeov brat, uzrujano šetkao amo-tamo.

Ugledavši jedan drugoga, Mime i Alberich smjesta se stadoše svađati, no kada Siegfried puhnu u rog, obojica se sakriše u šumu

Dok mi Alberich Meffert Bormann (Federico), iako je isto stariji od Poncha, donekle može proći za učenika..

U vidokrugu Svijeta kao volje i predodžbe nesreća nisu Euripid i Sokrat, Alberich i Wotan, nego svaki oblik egzistencije složeniji od »ničega«.

Umrijet ćeš i ja ću ti oteti prsten« Začuvši te riječi, Siegfried potegnu mač i ubi zlog patuljka, a Alberich nadade u bijeg