No, osićala san obvezu napraviti ovo 2... samo san zamislila sve one teške trenutke u Ivanovon životu i nije mi palo na pamet odustati.. do tog trenutka osićala san se slabo, jadno, izvriđano, poniženo, našutano.. ali, u ton trenu ositila san takvu moć.. ka još nikada prije.. i u ladovini pod 45 stupnjeva odlučila prgavo ne odustajati i boriti se za ono do čega mi je stalo.. doša je dan polaska.. bila san tiša od bubice.. cilin puten san spavala u busu.. idući dan smo imali slobodan da se odmorimo.. od svih u ekipi ja san dobila ležaj bez madraca tako da san veći dio turnira spavala na žicama.. ni to me nije smetalo.. gospodin trener se ka malo odljutija pa mi se počea obraćati, doduše sa Vi, ali zna je da je zasra nekidan.. samo san ga hladno pogledavala na svaku provokaciju.. bilo je 16 ekipa tamo.. a 1. utakmica je već došla.. sigurna u prijemu i požrtvovna u obrani.. tako bih se opisala.. ali onda.. 3. set, kao da je viša sila utjecala.. Sunce se pomaklo na livo i točno meni u zjenice.. 3 lopte su mi pale, a nisan bila kriva.. 3 lopte su bile dovoljne da on pusti onaj svoj odurni glas i zapriti nečin.. a onda su se minjale strane.. opet neka srića.. sada Sunce nije bilo problem, ali moja sigurnost bila je poljuljana.. kako odraditi sljedeći poen, akko ne napraviti grešku.. i onda, dok je lopta letila prima meni, sitin se Ivana.. u Portugalu 2003., kad smo dobili u finalu.. ima je blagoteleći izraz lica s nekon kapon okrenuton naopako.. i skandira.. glupa scena, ali zapravo jako smišna.. i onda san se sitila, pa i on je grišija, ali oni su ipak osvojili turnir.. greška ka greška.. ide se dalje.. lopta je već bila tu.. a ja odvažno na nju.. preeuzmen svu odgovornost, a bila je velika u ton trenutku.. i odradin sve kako triba do kraja.. dobili smo.. a, tu je bila i naša kapetanica.. u koju se toliko nade polagalo.. ona je ta, nju se forsiralo.. za nju se znalo.. ona je na kraju utakmice plakala jer je pa ne baš dobro odigrala.. ali ne, nije nju Gospodin Trener korija ni vika.. samo joj je reka da se smiri jer je ona 3 stepenice iznad svih nas.. što znači da je u ton trenu bila 6 stepenica iznad mene.. po njemu.. imali smo odmah i 2. utakmicu posli prve.. oko svih je obilazija Gospodin, sve je i tješija, tapša po ramenu, falija.. i baš kad je iša priam meni.. mislila san da i ja zaslužujen i pohvalu, ma neka me malo i ukori.. nema veze.. samo da vidin neku reakciju.. gledala san ga, iša je prima meni.. i onda.. odjednon.. pogleda me, ali oči su mu bile prazne.. i samo je proša pored mene.. oči su mi bile pune suza.. nisan neko derle, ali bilo mi je preteško u ton trenu.. sve san od sebe dala, ali nije bilo vrimena za to.. imali smo odma i 2. utakmicu.. odigrala san je stavrno super.. na razini.. nisan to očekivala ni sama.. ali virovala san u sebe.. dobili smo i tu utakmicu.. ni nakon nje.. ni riči od Trenera, jedne jedine.. tila san urlati, vrištati, iskočiti iz vlastite kože.. ali znala san, nema mi sad, počela san, i ovo se mora završiti.. sutradan smo imali samo 1 utakmicu.. to je bilo da potvrdimo koji smo u skupini.. podcijenili smo protivnika i gubili 16:8, ali preokreton stigli i uspili dobiti i tu utakmicu.. muk.. ništa.. niko mi nije ništa govorija.. a trebala mi je pohvala, zbog vlastite sigurnosti.. prva san izletila iz svlačionice.. sila san i baš mi je više bio svejedno.. a onda, akko je moja sestra išla s nama.. ona je starija pa nije igrala, ali je išla.. i rekla mi je da san najbolja tamo.. o, kako mi je to tribalo.. još je ona jedna od najvažnijih osoba u mon životu.. ma nije m iviše ništa tribalo.. i tako, amlo po malo - došli mi do finala.. čak nan je i himna svirala.. a na kraju nje, zaklopila san oči i rekla samoj sebi.. ovo je za tebe, Ivano.. bilo je puno gledatelja po prvi put kad san igrala.. ali to me je samo dodatno motiviralo.. nismo imali šanse protiv te domaće ekipe.. ma jesmo, ali kad nisu svi tu duhon.. u toj utakmici ja san dušu ispustila, nije bilo lopte koju san pustila.. ali u očima mojih suigračica vidial san strah.. strah od publike i strah od bolje ekipe.. ne zann zašto ga ja nisan osićala.. tako san vikala, a one.. kao da je nešto u njima stalo i nisu se ni čule.. i još mi cura u ekipi slomi ruku usrid igre.. e sad san igrala i za nju.. tako san to željela dobiti, ali ne.. definitivni poraz.. protivnice su nan stavrno srčano čestitale i rekle bravo.. nisan bila zadovoljna.. nije mi bilo bitno kakva san ja bila, izgubili smo.. u finalu, bilo mi je to već poznato iz nekih drugih krugova.. stavili su nan medalje oko vrata.. prazno san buljila u pod, i onda odjednon.. na razglasu u dvorani se čuje moje ime.. Il giocchatore migliore, numero 15, Marta.... doteturala san do neke žene koja je valjda bitna tamo i primila nagradu za najboljeg igrača.. svi su pljeskali.. ali najlipši osićaj bija je kad san dolšla do svoje ekipe, koja me grlila i vikala moje ime.. nešto u mei je puklo taj dan, ali zadatak je bija izvršen.. dok smo se slikali zadnji put svi aztvorial san još jednon oči i rekla: Za tebe, Ivano.. na slici su mi oči zatvorene, ali neam veze.. i onda u svlačionici.. dolaazi Trener.. trndula.. ja buljila u pod.. i odjednon kaže: Mislin da Marta zaslužuje veliku pohvalu i pljesak.. i da mi je pet.. i nakon toga.. ja san svatila da meni uoće ne znače riči toga čovika, ni najmanje.. ništa me nije dirnulo što mi je reka.