Tarkovski je posebno cijenio Antonionija, Buñuela, Bressona, Bergmana, Dovženka, Fellinija, Kurosawu i Mizoguchija, a njegova je poetika presudno obilježena složenim intertekstualnim odnosima s nizom umjetnika čija djela izražavaju srodne stilističke ili tematske preokupacije.

Ako to ne zvuči pretjerano, bio je nešto poput hrvatskoga Antonionija, po medijskoj antikomunikativnosti u svakom slučaju.

Projekcije filmova Avantura, Noć, Pomračenje i Crvena pustinja Michelangela Antonionija koje su trebale biti održane tijekom travnja u Kino klubu Zagreb, zbog tehničkih razloga se odgađaju za svibanj 2006.

Zagreb Uz nastavak ciklusa filmova talijanskoga redatelja Michelangela Antonionija (Crvena pustinja i Krik 19. travnja te Dolina smrti 22. travnja) Filmski centar potkraj mjeseca započinje prikazivanje naslova dvaju novih ciklusa.

U popratnom programu festivala bit će prikazano 9 vrhunskih omnibusa, retrospektiva australskog redatelja Christophera Doylea i filmski klasik Michelangela Antonionija iz 1975. " Tne Passenger ", koji 30 godina nije prikazivan u kinima.

Uz Antonionija i Bergmana bio je najistaknutiji predstavnik tzv. psihološkog filma, ali za razliku od njih dvojice, koji su u svom zlatnom visokomodernističkom razdoblju odbacili svaku sklonost žanrovskom filmu (Antonioni je štoviše " sadističkom okrutnošću " žanr dekonstruirao i razgrađivao), Polanski je kroz čitav svoj opus naginjao žanrovskom; osobito tzv. psihološkom trileru s iskoracima na tlo horora.

A pitanje koje Kortasar stalno postavlja jeste ima li umetnost moc nad stvarnoscu.Kortasarov junak nikada nije sa sigurnoscu saznao da li je njegovo delo imalo ikakvog efekta vec je ona uzasna i mracna strana svakodnevnice razjapila svoje celjusti da i njega proguta.Kod Antonionija, Dejvid Hemings sa izvesnoscu saznaje da nije postigao nista i pred njim se ukazuje drugacija vizija fantazije ukljucene u svakodnevnicu.

Dok se referira na Antonionija, Petrescu nam donosi začudne džepiće apsurda i pamtljive opise suvremenih Rumunja.

Sjećam se ovom prigodom izjave slavnog talijanskog redatelja Antonionija koji je rekao za film u boji sljedeće: Slika je činjenica, a boja čini priču.

Kao što je jednom rekao kanadski stručnjak Glen Norton: " Tek je krajem pedesetih jezik modernizma sasvim ušao u film, tek s dolaskom Michelangela Antonionija ".

Kultni filmovi Ingmara Bergmana i Michelangela Antonionija ostavili su neizbrisiv trag u beskraju na sedmu umjetnost i brojni su im redatelji odavali posvetu.

Filmski će program predstaviti najbolje od talijanskog kratkog metra kroz pet programskih cjelina: pored recentnih animiranih, dokumentarnih, igranih filmova te bloka nazvanog Sretna Italija, bit će prikazana i retrospektiva kratkih filmova Michelangela Antonionija, koju će nam posebno predstaviti Elisabetta Antonioni, nećakinja slavnog redatelja i predsjednica Udruge Michelangelo Antonioni.

Otok Budelli proslavio se nakon snimanaj filma " Crvena pustinja " talijanskog redatelja Michelangela Antonionija.

Od pojedinačnih autora volio sam Bergmana, Antonionija, Wendersa, Tarkovskog, Fellinija i Passolinija.

Mannov film zapravo je suvremena žanrovska verzija velikih filmskih meditativaca i metafizičara, od Dreyera preko Bressona do Antonionija, tj. nešto što u Hollywoodu nikad ne bi očekivali.

U tinejdžerskom razdoblju zavoljela je Antonionija, Bunuela, Fellinija, Makavejeva, koji su još uvijek jedni od njezinih omiljenih redatelja.

Odrasta tako i nova generacija filmaša koja se ne libi pogledati i preko bare pa pokupiti ponešto i od franc. novovalovaca (Truffaut, Godard i ekipa) te eur. velikana režije poput Bergmana i Antonionija...

Nakon što je prikazan na nedavnom One Take Film Festivalu, film Michelangela Antonionija Zanimanje: reporter pojavio se ovih dana i u našim videotekama.

Duge i sugestivne kod Antonionija, nemirne i dinamične kod Leloucha.

Ono što je sabijeno u trenutke u slici kod Leloucha, rasplinuto je u duge kadrove kod Antonionija.

Iako i sam koristi duge kadrove s mizanscenom koja prikazuje ljudsku otuđenost, Ceylanov film razlikuje se od simboličnog egzistencijalizma Antonionija i sličnih mu prethodnika pažnjom prema sitnim životnim detaljima.

Djelom je Bardem privukao međunarodnu pozornost na inačicu španjolskoga neorealizma duše (paralele s Kronikom jedne ljubavi Michelangela Antonionija), kao i na španjolsku kinematografiju općenito, iako je zbog alegorijskih aluzija na ispraznost i licemjerje frankističkih mitologema imao problema s cenzurom (kao i u sljedećem filmu slična duha Glavna ulica).

' ZANIMANJE: REPORTER ' Michelangela Antonionija objavljen na DVD-u događaj je godine u domaćim videotekama

Većina kritike doživljava Antonionija kao čovjeka koji ima nešto strašno važno reći o čovjekovoj egzistenciji, no što je samo jedna mala i ne osobito značajna dimenzija njegova stvaralaštva.

Dakle, pokret novog filma povezuje kinematografiju bivše Jugoslavije s najvažnijim modernističkim trendovima u svjetskoj kinematografiji: francuskim novim valom, novim američkim filmom, švedskom kinematografijom Ingmara Bergmana, te modernističkim djelima Fellinija, Antonionija i drugih u talijanskoj kinematografiji šezdesetih.

U svega nekoliko godina mogli su se odgledati najuspjeliji filmovi Antonionija, Bergmana, Fellinija, Viscontija, Buńuela, Kurosawe, Rossellinija, filmovi Amerikanaca Forda, Hitchcocka, Hawksa iz razdoblja njihove zrelosti, filmovi novovalovaca (Godard, Truffaut, Resnais, Chabrol i dr.) u njihovom početnom naletu, a priprijetili su i nadolazeći Mađari i Čehoslovaci (npr.

Njezini daljnji veliki filmovi, Krik Michelangela Antonionija (1957), Oči bez lica Georgesa Franjua (1959), Tako duga odsutnost Henrija Colpija (1961) i Strategija pauka Bernarda Bertoluccija (1970) opet će više naglašavati prigušenost emocija u različitim kontekstima.

Njegova je ovogodišnja atrakcija film The Passenger Michelangela Antonionija s posljednjom sekvencom snimljenom u jednom kadru.

Divnu pouku o tom pitanju identiteta daje nam gotovo zaboravljeno remek-djelo Michelangela Antonionija Putnik (1975.), ili u talijanskom originalu Professione: reporter, koje se sve donedavno čuvalo u ladici Jacka Nicholsona koji je imao autorska prava.

Dakle, kraj osamdesetih bio je vrijeme kada se u Kinoteci, zahvaljujući ciklusima svih onih modernista poput Antonionija, francuskih novovalaca na čelu s Godardom i Truffautom, novonjemačkih filmaša poput Fassbindera i Wendersa, jugoslavenskih crnotalasovaca poput Makavejeva i Živojina Pavlovića, formirala estetika.