Biografi benda uživaju u tim pričama, od kojih su neke apokrifne, a neke istinite.

Berkoff redatelj vješto se koristi svim glumačkim potencijalima, pa predstavi i ne treba mnogo od klasičnog oruđa kazališne iluzije osim blage glazbene podloge i svjetla, čijom promjenom na početku označava rez između kanonske i apokrifne verzije događaja, no i ta se konvencija poslije gubi.

Čitajući Bibliju, ali i druge knjige o vjeri i katolištvu, često nailazim na dijelove koji upućuju na apokrifne tekstove - na apokrifna evanđelja i poslanice.

Kako su prihvaćali i usmenu tradiciju (i " apokrifne " spise nastale u II. i I. st. pr.

Naročito ekstenzivno zahvaća Matvejević ulogu kruha u raznim vjerama i religijama, listajući K uran, Bibliju, Talmud, ali i brojne apokrifne tekstove.

Uz izazove feminističke teologije (npr. feminizacije božanstva pa i samoga Isusa Krista), promociju apokrifne literature, suvremenu situaciju karakterizira i opća relativizacija, gubljenje duhovnih orijentira, što je katkada povezano i s omalovažavajućim ideološkim napadima na Crkvu, motiviranima, između ostalog, i interesima profita.

Iz tog su doba fragmentarno sačuvani i najstariji tekstovi hagiografsko-legendarne, pasijske i apokrifne proze: npr.

Budući da veliki dio povijesnih vrela (ne, dakako, sva), po kojima je pisano o Jasenovcu u dosadašnjoj službenoj historiografiji, kao što sam već spomenuo, ne smatram vjerodostojnima, nastojao sam osloniti se na, uvjetno rečeno, ' apokrifne ' spise i ocjene nepoćudnih, zabranjenih, nepodobnih i osuđenih autora, kao što su svjedočenja preživjelih zatočenika: Milka Riffera, Ante Cilige, Đorđe Miliše i drugih.

Ova argumentacija svakako je temeljna, ali treba dodati još neke razloge zbog kojih protestanti ne prihvaćaju apokrifne/deuterokanonske spise.

121. Koncil u Kartagi, u odlučivanju kanona cijele Biblije 397., uključio je tzv.« apokrifne »knjige, koje su protestanti izbacili iz Biblije (drugim riječima, iz kasne tradicije).

Njega, kao i dvojicu drugih arkanđela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi.

Istražujući u ovdašnjoj židovskoj općini, Ivanda je došao do stvarne (apokrifne?) priče o Lei Deutsch.

Njega, kao i dvojicu drugih arkanđela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi.

Sve druge apokrifne spise nek zaboravi.

Petrić je pisao na latinskom i talijanskom te prevodio s grčkog na latinski (Prokla, Filopona, apokrifne tekstove Zoroastra i Hermesa Trismegista).

Mnoge druge izložbe crteža, pastela ili sličnog materijala na papiru, kao što je bilo u slučaju Apokrifne geometrije (Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, 1997) otvorile su neočekivane i neslućene asocijativne opservacije kritičara, a da i ne govorimo o gledateljima.

Da Vincijev kod pobudio je zanimanje za teme, kao što su porijeklo Svetog pisma, kanon svetih knjiga, značenje apokrifne literature, Kumranska otkrića, koje je davno temeljito obradio hrvatski bibličar dr. C.

Medijevalistička je svijest vilinska stvorenja smatrala palim anđelima, dušama nekrštene djece (što zasigurno korijen vuče iz apokrifne islandske redakcije o Evi, koja je, kupajući svoju djecu, neoprane sakrila pred Bogom, našto ih je on osudio na vječnu skrivenost od ljudi kao vilenjake) ili mrtvim neznabošcima koji, ni dobri ni loši, lutaju po svojevrsnom limbu, osuđeni vječno živjeti između, u sumračnim područjima Srednjega Carstva.

Tijekom prvih petsto godina kršćanske ere apokrifne knjige su se sve više upotrebljavale u Zapadnoj crkvi.

Reformatori su izvadili apokrifne knjige iz Starog zavjeta i stavili ih između dvaju Zavjeta.

Sve apokrifne knjige uključuju temu povezanosti između Boga i raznog dragog kamenja.

S aspekta poetike i naratologije, proučit će se književne vrste i podvrste legendarne, apokrifne i moralnopoučne proze, kako bi se utvrdili tipični postupci u strukturiranju ovih tekstova (Dr. M. - A.

GK: Zar Crkva skriva i zabranjuje apokrifne tekstove?

Nema dvojbe da su u ovim dijelovima Kur ' ana preuzeti tekstovi iz Matejeva i Lukina Evanđelja, ali s brojnim dodacima apokrifne literature, napose iz Tomina evađelja, Jakovljeva praevanđelja, Arapskoga i Armenskoga evanđelja djetinjstva, i drugih apokrifnih spisa koji su u ono vrijeme kružili Egiptom, Arabijom i Sirijom, a koji na legendarni način govore o Isusovu rođenju i djetinjstvu.

U nekim njihovim tumačenjima nazire se utjecaj apokrifne književnosti, starih i suvremenih heretičkih učenja, odbačenih diskusija između židovstva i judeo-kršćanskih sekti.

Roger je okretao glavom i kazao: Jeronim nije vjerovao da su apokrifne knjige nadahnute.

Piše fantastične ontologije, utopijske gramatike, univerzalne povijesti, bestijarije i teološke trilere; opisuje izmišljena sjećanja, zamišljene polemike, apokrifne biografije, nepostojeće svjetove...

S istih je metodoloških polazišta obradio legendu o sv. Ivanu Zlatoustom (Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd 1931), tiskanu dvanaesteračku legendu o sv. Jeronimu i apokrif o Melkisedekovu rođenju (Nastavni vjesnik, 1930 31), apokrifne (amuletske) Sisinove molitve (Obzor, 1937, 65), »čistilište« sv. Patricija (Starine, 1948, 41), primjenjujući ih i u izdavanju pravnih tekstova, osobnih dokumenata, poput glagoljičke oporuke Jelene, sestre Petra Kružića, iz 1541, što ju je ocijenio »kao dragocjen prilog za kulturnu povijest«. (Narodna starina, 1928, 16), ili hrvatskoćirilične oporuke Radoslavca Vladišića iz 1436. u prijepisu iz 1448 (Časopis za hrvatsku poviest, 1943).

No, kako se ispostavilo, te apokrifne knjige citirane su u Novom zavjetu kao božanske rijeci, što pokazuje da su ih apostoli naizust znali i bili njima inspirirani.

Zašto onda protestanti ne prihvaćaju apokrifne knjige?