Štoviše, s vremenom sam u pridošlim okolnostima krećući se u rasponu od bezuvjetne apologije do besprizivne negacije, opterećen nesporazumima i naraslom netrpeljivošću u društvu, pokazivao otvorenu sklonost specifičnom senzibilitetu melankolika i sanjara, moguće više osamljenog i zapuštenog očajnika koji se razgovara i druži ponajprije s onima kojih nema, sa sjenama sada već mojih prijatelja - pokojnika koje nisam nikada upoznao, a žive i sami u tugama nekih kiša i blizu plinskih lanterni gdje više nema vike i verbalne agresivnosti započinje Šitin, čiji se registar osjećaja za ljude, ponajprije koji su živjeli u Splitu i Dalmaciji, s vremenom širio, nešto razumljivijim rječnikom približava intelektualac, koji je po vlastitu priznanju lijep dio mladosti pročamio u prašnim splitskim arhivima i proveo zgrčen nad knjigom, u vrijeme kad je internet bio na razini science fictiona...