I kad nije tematizirao otok, bio je otočanin, u kristalima otočke posebnosti i njegovih arhetipskih zadanosti, zašavši duboko pod kožu podneblja, prepoznavao je paradigmatsko, usud maloga čovjeka u sunčanom krajoliku u kojem se karneval a šjor Ranko, majstor paradoksa, umro je upravo u dane Poklada smjenjuje s funeralnošću, a pobožne procesije sa zadirkivačkim i zajedljivim dokonim sjedjeljkama u kakvoj brijačnici ili na šentadi na rivi. () I uvijek je neka tiha nježnost i toplina () strujala ispod ozbiljne maske nerijetkoga cinizma i ironije, žalca i satire pa i crnohumorne duhovitosti. () Od tog dana početkom veljače 2001. godine, pomiren s otokom, () Ranko Marinković počiva u svom insularnom zavičaju, među svojima, nad uvalom u kojoj su putokazi.