Romanom defilira velik broj likova, u njemu se križa više pripovjednih linija, dok stilska raznovrsnost i raskošna orkestracija glasova tvore iznimnu polifonu strukturu.

U postojećem diskursu koji propisuje identitete, jedina mogućnost revolta, postojanja izvan matrice, nalazi se u osobnom činu neposluha, u destruktivnom odbacivanju konvencija (bilo pripovjednih, bilo identitetskih) i upornoj borbi za vlastito mjesto u semantičkom polju.

U obrazloženju nagrade ističe se da su »sadržaji romana oblikovani u deset pripovjednih cjelina (poglavlja), iskazani do bola semantički precizno, osebujnom sintaksostilističkom frazom.

Priča započinje u Sabi, i u nizu pripovjednih glasova ispričana je pripovijest o bogatom kraljevstvu od Sabe u kojem žene uživaju potpunu ravnopravnost i u kojem je na vlasti uvijek žena.

Prvo što se čitatelju ukaže pred očima jest fragmentarna struktura poglavlja, izmjena raznih pripovjednih linija koje se neprestano rastaču da bi se nekoliko redova kasnije ponovno spojile, pretvarajući se tako u golemu petlju.

Ovaj iznimno vješto ispripovijedan roman s mnoštvom pripovjednih, motivskih i tematskih rukavaca dramaturški je vrlo čvrsto strukturiran.

Obrazloženje komisije: Zbirka kratkih priča Espirando Srđana Srdića (Stubovi kulture, Beograd, 2011) odlikuje se izvanrednom književnom kvalitetom koja se očituje na svim razinama pripovjednog teksta: od originalne metaforike i inventivne rečenične sintakse do osmišljenih i raznovrsnih pripovjednih strategija.

U ovom se romanu isprepliće nekoliko pripovjednih cjelina - ljubavna priča Rimbauda i Verlainea, priča mlade žene Avion koja radi u striptiz baru i Capitol, ljubavnice Faulknerova Quentina Compsona.

Mnogi heroji i heroine iz laisa, kratkih pripovjednih pjesama, Marie de France su također zreli ljubavnici.

No, usporedimo li Puiuov film sa slično intoniranom, ali neusporedivo hrabrijom i vizualno promišljenijom Jeanne Dielman (1975) belgijske redateljice Chantal Akerman, Aurora se razotkriva u onome što doista jest: trosatni loše ispričani vic prepun vizualnih, pripovjednih i ideoloških stereotipa suvremenog rumunjskog filma, koji svoju tranzicijsku, postčaušeskuovsku stvarnost više ne koristi kako bi je kreativno promišljao, nego da bi od nje napravio brand koji će se dobro izvoziti po stranim festivalima.

Objavio je nekoliko pripovjednih zbirki (Trio senza pianoforte/oscillazioni, Standards vol.I, 2002., Shorts, 2004.), dva romana (Un mondo meraviglioso, 1997., I quindicimila passi, 2002.;) te dramsku trilogiju Wordstar (s), trilogia della memoria.

Usredotočena na fenomen dvojništva - kao antropološke konstante i ujedno znaka moderniteta, psiho-socijalne opsesije, a istodobno i književne figure, procedure i motiva - ova knjiga, komponirana " u kanonu ", obuhvaća četrnaest interpretacija pripovjednih i dramskih djela stranih i hrvatskih autora koji se običavaju nazivati " kanonskima ".

U 19. stoljeću pak najizrazitiji baštinici pripovjednih procesa sustavno započetih stoljeće prije bili su Herman Melville s Moby Dickom, Dekker-Multatuli s Maxom Havelaarom te William Makpeace Thackeray sa Sajmom taštine (Vanity Fair), čija je najnovija filmska adaptacija i povod ovom tekstu.

Takvi pod uvjetom da u čitanju ne zaziru od pripovjednih strategija poput Koprivičinih i da su voljni suspregnuti eventualan kulturno-kritički impuls u ime poetizacije igre vrlo će brzo doći do završnih stranica.

U načelu, guslari su nadareni pojedinci (često i izrađivači svojih glazbala) koji imaju sposobnost pamćenja dugih pripovjednih pjesama, kao i improviziranja novih deseteračkih tekstova.

Previše se puta ovoj zbirci omakne jeftina lirska digresija, previše se puta priča sažme u nekoliko jeftinih fraza, previše je predvidljivih putanja i jednostavnih pripovjednih rješenja uokvirenih zgodnom porukicom nalik onima kakve se nađu u crkvenim propovijedima; pripovjedački joj se glasovi - neovisno o tome pripadali oni malodobnim curicama, stasalim djevojkama ili ostarjelim matronama svi odreda glasaju istim metuzalemskim, hipersenzitivnim diskursom zbog kojega je već u startu narušena pozicija neutralnog kroničara otočnih sudbina koju Anela Borčić pod svaku cijenu želi zadržati - previše je tih kompozicijskih nezgrapnosti koje se mogu tumačiti na dva načina.

subota, 11.03.2006. Tajna veza Micanovica i ovog bloga, ili: Knjizevni terorist u epizodi The Revenge Pticar navjerojatnije ipak nije micanovic. zapravo mi je vec pun kurac ove teme ali da razjasnim neke stvari u kronologiji pa da se vratimo klasicnim teroristickim aktima. priznajem, prica sa pticarom bila je prije svega dobra zajebancija, to sam i njemu samom dao do znanja u mejlu koji mozete procitati na njegovom blogu, a i da ga malo utjesim jer nije bas svejedno kad pises takve ludosti a odjednom se deset likova uroti da te otkrije. hocu reci, malo me pekla savjest sto smo mu uprilicili, iako znam da je taj gastritis savjesti na ovom blogu slabost ali ja sam, imajte to na umu, ipak jos samo terorist pripravnik. no otkud onda ideja da je pticar micanovic, i kako je sve uopce pocelo. fotka pristigla za natjecaj za najbolji knjizevni trac lezala mi je danima na desktopu. jednom nesto prckam po njoj u photo shopu i greskom stisnem file info. a kad tamo lijepo pise. zakljucim ja logicno da je autor i posiljatelj fotke micanovic koji je zaboravio izbrisati podatke koji tamo dospijevaju po defaultu, pa se iznenadim a bogami i obradujem neocekivanoj spoznaji da te morbidarije pise bas on. ispocetka sam dakle stvarno vjerovao da on jest pticar a i mnoge su se stvari poklapale kod pticara i micanovica. u medjuvremenu se stvar zahuktala. na kraju, kad mi se na blog nakacila cijela gomila kretena spamera i kad nas je pticar sve izvozao ne dosavsi u kulisu u naznaceno vrijeme, odlucio sam ipak objavit identitet, iako sam tada vec duboko sumnjao u micanovicevo autorstvo onog ludila. naime bio sam ponovno procitao cijeli pticarov blog i par micanovicevih prica do kojih sam uspio doci. takodjer javila mi se pri citanju doticnog bloga stara pretpostavka, koju sam imao od pocetka, da je pticar zapravo jedan nas pisac uvjetno receno srednje generacije, prilicno poznat, relativno omiljen i prikriveno maliciozan, koji kako mi je vise puta pricao buraz obozava traceve, a prije nekog se vremena, ne tako davno, nasao i usred jedne polemike. najlogicnije je objasnjenje bilo da mu je micanovic nekom prilikom poslao doticnu fotku, odakle i moja prvotna zabuna. samo, s micanovicem sam imao neizravnatih racuna, osvetnicki impuls trazio je da se racuni poravnaju, i ne obaziruci se na vlastite dileme pustio sam post u kojem ga difamiram. ja sam zlopamtilo i odlucio sam barem izgustati tu svoju malu, prethodno vec isplaniranu osvetu. i pustanje laznih informacija je legitiman teroristicki cin. ali zasto osveta. otkrit cu vam nesto o sebi. kao i svi drkadzije koji seru nesto o knjizevnosti i ja u svojoj proslosti imam nekoliko pripovjednih pokusaja, od kojih sam neke i objavio u casopisima. prije otprilike dvije i pol, mozda i tri godine, kad sam pomislio da bih mozda trebao objaviti nesto i u quorumu, da se maknem od studentskih i gerilskih glasila kratkog dometa, posaljem im jednu pricu. odgovora ocekivano nije bilo. zaputim se nakon nekoliko tjedana u vlasku ulicu, gdje je redakcija quoruma, da vidim sto je s tom mojom pricom. tamo je bio miroslav micanovic, koji iako je glumio suprotno zapravo nije znao o cemu govorim, i da me se rijesi uzeo mi broj mobitela i obecao da ce zovnuti za nekoliko dana. pa me otkacio ko dosadnu muhu s nekim preko kurca tonom. naravno da se nije javio, prica nikad nije objavljena, istina nisam bas puno ni ocekivao. medjutim nakon par mjeseci pojavi se novi quorum a u njemu prica mog buraza, koja je, za razliku od moje koja je djelomicno u kurcu, bila totalno u kurcu. nisam mogao vjerovati, u to vrijeme sam jos mislio da ima neke ravnoteze u svijetu. i ja ne budi lijen nadjem tada frisko izaslu knjigu micanovicevu, apsolviram je od korica do korica, a tu imam sta vidjeti. lik je tenkre ko i moj buraz, ono se ne moze citati, ljudi. oblesavim od nekuzenja zasto takav moron vodi takav casopis. sad cete reci, evo mali usranko cmizdri sto su ga odjebali u quorumu. tada me je to, priznajem, bilo povrijedilo, ali danas sam potpuno indiferentan jer sam definitivno odustao od svih svojih knjizevnih planova. medjutim cinjenica da taj lik koji pise takve zaglupljujuce idiotarije istodobno afirmira knjizevne seratore kao sto je moj vrli brat, to me porazilo, i porazava me i danas. mozete do mile volje analizirati ovu moju obiteljsku situaciju i frustraciju na privatnoj razini, ali ona je mozda prije svega simbol domace knjizevne scene. krebili koji plivaju pri povrsini i kurca ne kuze, i mi cije citalacke zahtjeve niko ne jebe dva posto, a imamo trajnih probavnih problema s njihovim favoritima. roman simic najbolji proslogodisnji pisac. nemojte me jebat. jergovic novi mladi klasik. nemojte me jebat. luko paljetak napisao najbolji roman 2005. nemojte me jebat. ali nema tu spasa. dok je moljaca i revolverasa, branitelja svete osrednjosti, bit ce i micanovica, dilera konfekcije sumnjive kvalitete. - 00:50 - Komentari (16) - Isprintaj - " I can only say to you as I do to the many young writers who ask for advice: There is no easy road to successful authorship; it has to be earned by long and patient labor, many disappointments, uncertainties and trials.

Iako se svaka od tri retrospekcije odnosi na jednoga brata, obuhvaćeni su i drugi likovi iz njihove najbliže okoline umiješani u tragične događaje, a pojedina zbivanja ponavljaju se viđena iz različitih pripovjednih perspektiva.

Tekstovi nazvani međuvremenima između većih pripovjednih cjelina imaju ponekad redundantnu funkciju pisanja programa epohe koji se dovoljno jasno pomalja već iz fabularnoga tkiva.

Kritičarka Jagna Pogačnik upozorila je na različitost priča koje variraju od kratkih do duljih pripovjednih formi i donose obilje sudbina, u kojima dominantnu ulogu igraju emocije.

Efektnom montažom dvaju pripovjednih tokova, u romanu usporedno pratimo snalaženja mlade velegradske žene u seoskom ambijentu, te razvoj događaja koji su glavnu junakinju, spomenutu novinarku, nagnali da iz zagrebačkog glamoura pobjegne na selo.

Iako sve Vaše dosadašnje proze karakterizira sličan registar motiva i pripovjednih postupaka, u zadnjoj knjizi, " Djeci Patrasa, grotesknoga i apsurdnoga daleko je manje.

Ono se poigrava i formom romana i priče, jer se priče povezuju čitavim nizom što pripovjednih što tematskih dosjetaka.

Iako Šenoini povijesni romani zauzimaju iznimno mjesto u povijesti žanra, a Zlatarevo zlato smatra se i prvim estetski vrijednim romanom u hrvatskoj književnosti, u njima ima shematiziranih pripovjednih postupaka tipičnih za trivijalni pustolovni roman (nemotivirani obrati, prerušavanja, crno-bijela tehnika u karakterizaciji, likovi fatalnih žena, tajanstvenih dobročinitelja i dr.).

Gerald Seymour u svom romanu vješto upravlja s nekoliko pripovjednih linija, pletući ih u impresivnu mrežu plastičnih likova i autentičnih mjesta.

Utoliko, teško da smo u novijoj hrvatskoj poeziji dosad pročitali konzistentniju nisku poetsko-pripovjednih sastavaka, taj " bunar prošlosti " o patnji i tjeskobi ljudi i surovosti hercegovačke zbilje, usuprot realnoj prijetnji da takva tematska razrada skonča u banalnom sentimentalizmu.

U zapletenoj, višerazinskoj postavci Fijaska to ponavljanje očituje se kroz zrcalnu igru, refleksiju sličnih ili na trenutke upravo istovjetnih pripovjednih subjekata, odnosno likova na različitim pripovjednim nivoima, pri čemu nas cijela ta vrtoglava igra neprestano upućuje na autobiografski kôd iščitavanja teksta, dakle na samog autora, Kertésza.

Književni urednik Frankfurter Allgemeine Zeitunga Eberhard Rathgeb efektno pojednostavljuje odnos između glavnih pripovjednih instanci tog romana i uspoređuje odnos Kertésza i glavnog junaka prvog dijela romana, neimenovanog starog pisca, te glavnog junaka njegova romana (koji se isto zove Fijasko i čini dvije trećine te knjige) Kövesa s načinom na koji se ruske babuške uklapaju jedna u drugu

Ovoj skupini pribrajam i tzv. pjevanje iz kape, iz knjige (ponegdje kažu " iz libra "), te starinsku brojalicu; jedno i drugo predstavlja način solističkog pjevanja duljih pripovjednih pjesama bez instrumentalne pratnje, a organizirano je prema principima strukture tzv. kratkog napjeva koji služi za kazivanje dugačkih pjesama, narativnog karaktera s velikim brojem stihova.

Riječ je o svojevrsnoj stilskoj vježbi u kojoj Baricco isprepliće i sučeljava više pripovjednih glasova i morem obilježenih sudbina, ljude koji slikaju morem i liječe se morem, te se uzaludno trude razumijeti ga i (li) ukrotiti, dok preambiciozan autor izgara u nesvakidašnjem (i uglavnom neuspjelom) pokušaju izricanja i iskazivanja mora, davanju glasa moru.