Zanimljiv slučaj, zar ne? (NEMANJA 22.02.2007. 01:03) moram priznati da si me nasmijao. no dobar si, stvarno jesi. patološki narcis, ima nečeg u tome. opet malo o aristotelu. davno nekada kada sam bio mlad student, dopala mi je u ruke ta famozna etika sina nikomaha. dobro se sjećam, XIII knjiga gdje naš dični filozof progovara o hrabrosti i tvrdi da je hrabrost navika. dugo mi to nije bilo jasno, zvučalo je previše frazerski, tako sam mislio naime, ali kako vrijeme prolazi, postaje mi jasnije što je mislio pod hrabrošću i navikom. čak i tvoja kratka crtica govori tome u prilog. i to ima veze sa patologijom narcisa, no neću više večeras, umoran sam nešto. ajde, živio;) (armin 22.02.2007. 01:51)

Upravo se na tu verziju naravno vješa Lacan, s dužnim poštovanjem hajdegerijanskog pristupa i uvažavanjem dvosmislenosti na koju sam maloprije upozorio: no uistinu je doista malo značajno da se tragedija jednostavno dogodila prilično prije razvijanja mišljenja Vrhovna Dobra i da je valjalo naglasiti razdaljinu koja odvaja nauk o tragičnim obredima od njihove kasnije interpretacije u poretku neke etike koja je, prema Aristotelu, znanje o sreći, odnosno da prethodi, ukoliko nam daje strukturu polja u kojem se oblikovao moral sreće.

To je klasičan postmoderni topos: oksimoronski topos u smislu postmoderne koja je, kao već-uvijek-dogođena, klasična: hoću reći, bilo je toga i prije, i u vrijeme kad Aleksandar predbacuje Aristotelu da profanira filozofiju zapisujući je, a Klement Aleksandrijski savjetuje: " Najrazborijtije je ne pisati, nego učiti i proučavati živom riječju, jer napisano ostaje " (Stromatesis) - " Sve napisati u knjigu znači staviti mač u ruke djetetu ", poentira Klement, tjerajući vodu na moj mlin.

- o podijeli na dva društvena staleža (iluzija je postojanje srednjeg sloja) po Aristotelu:

Sinaj, nemoj skrećati sada na pojedince niti je riječ o meni niti o Aristotelu kada govorimo o tome da se većina ljudi priklanja opciji koja im se prva ponudi, ako im već ta ista nije nametnuta.

Prema Aristotelu država predstavlja neko zajedništvo koje teži nekom dobru.

Po Aristotelu država nastaje po prirodi i od prirode, važnija je od pojedinca.

Ali kad bi se raspravljalo o medicinskim pitanjima, više bih vjerovao Galenu ili Hipokratu; kad bi pak bili posrijedi prirodoznanstveni problemi, više bih vjerovao Aristotelu ili nekom drugom iskusnom prirodoslovcu " (Augustino in his, quae sunt de fide et moribus plus quam philosophis credendum est, si dissentiunt.

Po nekoj mojoj slobodnoj procjeni, Spinoza bi morao više naginjati prema Aristotelu, a Descartes prema Platonu, iako postoje i neke temeljne razlike.

Znači prema Aristotelu taj završni termin težnje daje da ništa nije uzalud, tj. nije bez svrhe, nije bez smisla.

Njihova je vrijednost u tome što sadrže mnoštvo navoda i suočavanja s modernim autorima i primjere iz matematičkih, fizikalno kemijskih, bioloških, fizioloških i psihofizičkih znanosti, a kroz sve to se probija njegova vjernost Aristotelu i sv. Tomi.

Počeo je vikati da mu vratim knjigu, da tko sam ja da sudim o Aristotelu i njegovim djelima, o filozofima tog doba o njihovom briljantnom umu

Shvatiti, prema Aristotelu, znači promatrati fantazme.

Publika se počela smijati (prema Aristotelu), zatim se pas okrene prema publici kao da se čudi ljudima što se smiju, stajao je tako nekoliko minuta zagledan u ljudsku gomilu koja se sve jače smijala, zatim se okrenuo i kao rutinirani glumac otišao sa scene.

Ja naprimjer vjerujem Platonu a ne Aristotelu i uvjeren sam da je duša besmrtna.

Sad mi pada na pamet da po Aristotelu Platonov povratak u pećinu ne bi bio moguć - jer je Bog actus purus, potpuna ozbiljenost, manjak bilo kakve potencijalnosti... A kako je promjena ozbiljenje potencijalnosti, kod potpune ozbiljenosti nema mogućnosti za promjenu.

Prema grčkom misliocu Aristotelu (384. - 322. pr. Kr.), publika sudjeluje u tuzi i strahovima likova.

Prema Aristotelu ona je kao etička kategorija i moralni ideal izvor općeg dobra.

Kad tako nešto kažem ne znači da onaj tko se divi Platonu ili Aristotelu da je manje vrijedan, ili da je nepoželjan, ne, samo ljubitelj takve filozofije mora znati gdje mu je mjesto i koja mu je uloga.

Obzirom da se sva pojedinačna dobra teže približiti najvišem dobru, moguće je stupnjevito mjerenje dobra, hijerarhija dobra (dobar-bolji-najbolji), a po Aristotelu za pojedinačno dobro najveća je vrlina - sredina između dvije krajnosti (zlatna sredina).

Iz riječnika filozofskih pojmova: propozicija je govorno ili pisano izrečena rečenica (sud) u kome se, prema Aristotelu, nalazi istinito ili lažno.

Bila laž ili ne, umjetnost, prema Aristotelu, ima stanovitu vrijednost kao jedan vid terapije.

Tu je baština grčkoga poimanja polisa, u čijim se zametcima nalazi naše shvaćanje politike, kao prema Aristotelu znanosti o dobrome životu.

Peter Sloterdijk u ovom djelu slika filozofske temperamente od antike do dvadesetoga stoljeća (riječ je o Platonu, Aristotelu, Augustinu, Brunu, Descartesu, Pascalu, Leibnizu, Kantu, Fichteu, Hegelu, Schellingu, Schopenhaueru, Kierkegaardu, Marxu, Nietzscheu, Husserlu, Wittgensteinu, Sartreu i Foucaultu), otvarajući time novi pristup majstorima mišljenja na Zapadu.

Time izjavljuje da je razlika između simetrija i polovica mjerljiva samo jedinicama veličine (što je više, veće/manje, višestruko i obrnuto), što, prema Aristotelu, nikada ne zadire u bit.

Bavila se i astronomijom, držala predavanja o Aristotelu i Platonu, oduševljavala slušatelje koji su hrlili na njezina predavanja i bila neka vrsta onodobne znanstvene zvijezde, nešto kao jako pametna Angelina Jolie.

Ona je, kako je poznato, više od dvadeset godina bila dom grčkom brodovlasniku milijunašu Aristotelu Onassisu, a osim toga na palubi ove jahte proslavljena su i dva najpoznatija vjenčanja prošlog stoljeća: vjenčanje Princa Rainiera s Grace Kelly, i Onassisovo vjenčanje sa Jacqueline Kannedy.

U etici: U realnoj situaciji iznimnog izazova za nečiju čovječnost će malo tko razmišljati o Kantu, Aristotelu ili J.

On se temelji na Aristotelu i Augustinu prvi vrijeme smješta u kontekst aporija kretanja, a potonji u kontekst pitanja o Božjem stvaranju.

Makeodnci Aleksandra su dalje vodili kozmopolitsku politiku (prema Aristotelu s osvojenima su trebali postupati kao sa životinjama i biljkama,, ali je očito da se postupilo drugačije), a ostaje za istražiti je li ono zanimljivo za ma kakva terapeutska djelovanja od strane religijskih educiranih liječnika već stvoreno kod Egipćana i bilo više naklonjeno ljudima raznih socijalnih, kulturnih i nacionalnih slojeva; odnosno tema je vrsta prozelitizma ili čega već kojima su se pristaše Serapisa služile?