Najjasniji je primjer te prostorne artikulacije zasnovane na samoj igri sjene i svjetlosti, kodiranih u boji, dan nam je u impresionističkom slikarstvu čije svojstvo - ako ne i draž - počiva upravo u činjenici da se ta treća dimenzija - koja je artificijelna - sva bivajući neprestano poticana, održava neriješenom.