Vidiš, Arture, jbg... mi nemamo Kosovo (nemate ga ni vi, ali eto, neki od vas još misle da ga imaju...), ne prekopavamo zemlju u potrazi za Dražom (prekopavaju neki i kod nas, ali to su frikovi koji kasne 60 godina za životom), prisiljeni smo baviti se lakšim temama... kao vi svojevremeno hrvatskom sinkronizacijom crtića, bila je to nacionalna uzbuna, sjećaš se?

- No reci, Arture, nije li Mario krasan čovjek?

Nakon duge stanke progovori Lina tiho: - Arture

Arture, ti znaš da sam poštena

Eto Arture Klarče kak se to radi

Pa nije mi ni dobro, Arture, ići ćemo odmah - doda Lina nemirno.

Arture, ovdje nije riječ o ratovanju, već o umjetnosti reče Merlin.

- Ni riječi, Arture, ni riječi

Barunica otvori naglo lisnicu, opazi novčanice, oči joj se zasvijetle, potraži svoj i Arturov šešir i reče: - Arture, bježimo

- Kada ćeš već jedanput prestati, Arture? - upita ga Ela pogledavši slučajno niza stol u čas kada je mladi grof nekoliko omašnih narezaka butine uvalio na svoj tanjir.

- Arture, vidiš li tamo u onoj loži tvoga strica?

- Ta nemoj, Arture, ludovati, već mi kaži što radi u Beču onaj barun - mahne mršavom rukom stari Steiner.

- Govori, dragi Arture - reče stric, pogleda sumnjivo nećaka i izbaci više dima negoli obično iz usta.

- Govori, Arture, još te ne razumijem.

Kad je već otvorio vrata i jednom nogom stupio na stari i tamni hodnik, upita ga stric: - Čuj, Arture, kako si, vraga, tako brzo došao na tu dosta sretnu misao?

Stric se nešto srdio: ne mogu, ne dam, nemoj mi zanovijetati, ostavi me, Arture, na miru

- Slušaj, Arture, ti ćeš ga već opet namazati, molim te da mi pedeset posudi, hoćeš li? - zamoli Lina slatko.

- Daj da te poljubim, izvrsni Arture - reče Lina i objesi mu se o vrat te gotovo da ga ne sruši na pod.

- Molim te, Arture, šuti - progovori napokon Lina.

- Arture - lecne se stari Steiner i ošine pogledom nećaka, sve proračunano.

- Arture, šuti - ukori strogo nećaka prekinuvši mu riječ.

- Ne znam, Arture... - odvrati gospodarica Lina.

- Dvije stotine - no molim te, Arture, da dobro zaključaš vrata...

Oh, Arture, grizla sam svoju zgrčenu šaku kao jabuku... gade jedan

- Zar ne Arture? - upita Nikola mladoga grofa s kojim se je prije dvije godine upoznao i pobratio na jednom elitnom plesu Crvenoga križa u Zagrebu.

- Gle, Arture, tko bi, vraga bio rekao da ćemo danas vidjeti onu ludu

- Ne znam, Arture, nego sve mislim kako da se s njim više ne sastanem.

Ostavši sama s Arturom, razgleda lijepi biser, pa reče: - Arture, uzmi pero, papira, sve što treba da se pismo napiše.

- Eto, Arture, zato sam te i doveo do ovog stabla koje će ti pomoći u potrazi za svim odgovorima koje tražiš.

Arture, ne zaboravi da još trebaš otpješačiti kući.