To je, naravno, velikim dijelom i posljedica redistribucije kulturnoga kapitala unutar domaćega književnog polja otprije desetak godina, kada je zamah neorealističnoga prosedea na krilima uspjeha FAK-a svoju legitimaciju pronalazio i u razlikovanju spram takvoga, navodno nužno sterilnoga i društveno ' neosviještenoga ' pisma, pa je zanimljivo, recimo, u kritici Neljudske komedije koju je napisao Vladimir Arsenić pročitati " da stvarnosna proza, shodno svojim žanrovskim uzusima, ne može da uzme u obzir neverovatnu stvarnost koja se dešava u Srbiji, prosto njeni su mehanizmi opisivanja stvarnosti ograničeni " i evo opet, bez većih problema, upisujemo iskustvo Hrvatske, a i drugih postsocijalističkih društava, u implikacije Babićeva romana...