Ono po čemu se Mikulić razlikuje od spomenutih mitologija jednog Rolanda Barthesa u prvome je redu epistemološko podrijetlo naime, dok Barthes jasno pripada (post) strukturalističkom krugu koji svoj instrumentarij u prvome redu crpi iz teorije lingvistike i semiologije, Mikulić svoj zaključak duguje ponajprije filozofijskom diskursu koji raskida s tradicionalističkim shvaćanjem filozofije i na tragu recimo Derridaa (dakako, bez strogih analiza, koje su ipak ostavljene za neke druge spise i neku drugu publiku) spaja dekonstruktivističko čitanje s filozofijom politike i studijima kulture.

U tom se smislu kroz radove Susan Sontag, Rolanda Barthesa, Victora Burgina te Marianne Hirsch promišlja utjecaj obiteljske fotografije na oblikovanje obiteljskog i osobnog identiteta, te s time u vezi i obiteljskog sjećanja.

Svi eseji u potpunosti su posvećeni interpretacijama značenjskih slojeva djela, s tek pokojim usputnim osvrtom na oblikovne aspekte, a iako autor sama sebe primarno doživljava kao semiotičara i sljedbenika Rolanda Barthesa, u većini tekstova, kao i u prijašnjim njegovim knjigama, odjekuje marksistički background združen sa žižekovskim pristupom, a kao omiljeni filozofski orijentir izranja Nietzsche (što znači da marksizam nije poništio metafizičku čežnju).

Popis nadopunjuje knjigom Fragmenti ljubavnog diskursa Rolanda Barthesa koju je nedavno dobio na dar od cura iz Pelaga.

Elliotta ili Barthesa iščekivanje je najčešće bilo tretirano kao specifično stanje svijesti.

No za razliku od jednoga drugog djela o Japanu, Carstva znakova francuskog semiologa Rolanda Barthesa, Devidé ako na trenutak previdimo činjenicu da je i svaka struktura knjige zapravo subjektivna (to koja ćemo poglavlja odabrati, kako ćemo ih obraditi, itd.) nije prakticirao subjektivistički pristup.

Vladimir Devidé nedvojbeno je veliki stručnjak i zaljubljenik u Japan, ali ako kojim slučajem želite odgovore na gore spomenuta pitanja, gledajte Miyazakija ili Kim Ki-duka, i... čitajte Barthesa.

Iz područja teorije, dolaze nam knjige Dnevnik žalovanja Rolanda Barthesa i Osvajanje Amerike Tzvetana Todorova.

U smislu novog i drugačijeg pristupa svakako je najviše pozornosti privukao nastup Patricea Barthesa u Tvornici. (Uz dodatnu ekskluzivnost prava na doživljaj koja se pročula dosta prije početka Biennala: svega 66 osoba može prisustvovati izvedbi.

Autor zauzima poziciju " spectatora " koji se, poput Rolanda Barthesa, zanima za fotografiju osjećajem, koristeći se metodama viđenja i osjećanja; on nije puki promatrač već aktivni sudionik, prijatelj koji temu koju fotografira interpretira, riječima Markite Franulić, " s insiderske pozicije ".

Njegov estetički i politički senzibilitet te filmološka strast provlači se kroz Deleuzeove knjige Slika-kretanje i Slika-vrijeme, kao i Godardove Povijest (i) filma, a uz Andréa Bazina i Rolanda Barthesa, treća je nezaobilazna referentna točka francuskog filmskog mišljenja, Godardovim riječima francuska kritika je postojala od D do D, od Diderota do Daneyja.

Odrasla je u Njemačkoj i SAD-u, a nakon studija u Cambridgeu i New Yorku, 1973. odlazi u Pariz gdje je diplomirala na Visokoj školi za društvene znanosti s radnjom o jezičnim tabuima (pod mentorstvom Rolanda Barthesa).

U ovome se broju tako nalazi tekst Stuarta Halla o pojmu " popularnoga ", Dominica LaCapre o odnosu romana i povijesti, Yannisa Stavrakakisa o dvosmislenosti demokracije i etici psihoanalize, te četiri ulomka iz " Mitologija " Rolanda Barthesa.

Uz ovu crticu ostaje otvoreno pitanje je li Hłasko čitao " Mitologije " Rolanda Barthesa ili ne.

Nagradu za najbolji prijevod esejistike primila je Bosiljka Brlečić za Fragmente ljubavnog diskursa Rolanda Barthesa (Zagreb, Pelago, 2007.), a u kategoriji prijevoda fikcionalne proze Društvo je nagradilo roman Subota Iana McEwana u prijevodu Ivana Matkovića (Zagreb, Znanje, 2007.) Povjerenstvo za nagrade ove je godine istaknulo još nekoliko vrsnih prijevoda beletristike: Valove Virginije Woolf u prijevodu Ive Grgić, Naslijepo Claudija Magrisa u prijevodu Ljiljane Avirović, Zaposjedanje A.

Kako navode, temi odsutnosti potreban je fokus, a fokus ovog radiofonijskog projekta bit će fotografija inspirirana fragmentima iz knjige Svijetla komora Rolanda Barthesa.

Kod Mikulića, dakako, ima mnogo više eksplicitno političkih tema, ali kao što je nekad za Barthesa Greta Garbo bila predmet analize i primjer mita, tako su danas to za Mikulića Severina ili Cro Cop.

Svendsen se oslanja na djela mislilaca od Adama Smitha do Rolanda Barthesa da bi analizirao modu kao povijesni fenomen i filozofiju estetike.

Preveo je desetak knjiga s francuskog jezika, od kojih se izdvajaju djela Rolanda Barthesa i Georgesa Bataillea.

Sve se to odvija sukladno hermeneutičkim naputcima Rolanda Barthesa koji je ustvrdio da je autor mrtav pa je u interpretaciji prijeko potrebno obračunati se s tekstom.

Fenomenologiju tijela razlučuje na mazohističko tijelo kao imperativ transformacije i etike srca, discipliniranje žudnje i put od mazohističkog da kontemplativnog tijela, oslanjajući se na tekstove Rolanda Barthesa, Georgea Bataillea i Michaela Foucaulta.

Za ilustraciju: kad sam studirao početkom osamdesetih godina komparatisti su čitali Barthesa i Foucaulta, studenti povijesti umjetnosti za njih na studiju nisu niti čuli.

Na tragu Rolanda Barthesa - uz filozofska promišljanja koja sežu od Platona do Nietzschea, preko Lacana do Freuda - autor polazi od temeljne teze da se ljubav može iščitati i kao semiološki (znakovni) fenomen, a u 15 poglavlja obrađeni su prepoznatljivi momenti ljubavnih odnosa: igre moći, sablasti bivših, prijevare i prekidi, dijeljenje i imenovanje, izolacija i sjećanje, krivnja i determinizam.

U jednom od kronološki posljednjih tekstova tako se problematizira peticija 120 hrvatskih intelektualaca u povodu spomenika Mili Budaku i antipeticija četvorice pisaca u kojem Mikulić nalazi ideološko samopravdanje književnosti koje vrijedi i za Budaka, i za Jergovića, da bi u sljedećem tekstu pod naslovom Znanstvenik, a ne heroj opravdavajući referenciju na Barthesa u početku ovog teksta istražio stvaranje novog hrvatskog državnog kulta znanosti s pripadnim mitom Radman.

Fragmenti ljubavnog diskursa jedna je od najpoznatijih i najčitanijih knjiga Rolanda Barthesa, utemeljitelja semiološke teorije, objavljena 1977. U Barthesovu opusu Fragmenti označavaju prijelaz od semioloških istraživanja prema literariziranom bavljenju fenomenima kulture.

Za razliku od velike većine lijevih, anarhističkih i antiglobalističkih prigovora na račun korporacije, koji u pravilu stvaraju novu mitologiju dostojnu Rolanda Barthesa, prema kojoj su ljudi koji vode korporacije hladnokrvni i proračunati vampiri, Bakan tvrdi suprotno da su ti ljudi u većini slučajeva dobri i moralni. To su majke i očevi, ljubavnici i prijatelji, istaknuti građani u svojim zajednicama, i često imaju dobre a ponekad čak idealističke namjere.

U svojoj je povijesti također zaobišla i većinu važnih interpretacija mitova, poput onih Roberta Gravesa, Bronislawa Malinowskog, Andre Jollesa, Meletinskog, Ernsta Cassirera, Claude Levi-Straussa, Rolanda Barthesa itd., dok se Freudovo i Jungovo tumačenje mitova spominju tek usputno.

Da primijenimo poznatu rečenicu kritičara Rolanda Barthesa: ÂťRođenje redatelja treba biti po cijenu smrti autora.ÂŤ Živ je samo tekst, nesputan vremenom ili autorstvom.

Upravo ć e tu odliku naslijediti semiotika (semiologija) Umberta Eca i Rolanda Barthesa.

Odgovor na to pitanje lako je pronaći u sjajnoj knjizi Rolanda Barthesa Mitologije.