Zimus sam pisao o onom korozivnom procesu koji nagriza, slabi stvarnost, čineći ju teško razlučivom od fikcije, a koji je Baudrillard historizirao pomoću stupnjeva simulakruma: a) kada je slika imitacija zbilje, ali bez ambicije na toliku savršenost da bi ju se zamijenilo za zbilju; b) kad slika postaje tehnički savršena reprodukcija zbilje, gubeći ' ' auru ' ' unikata (film, fotografija, ready-made); c) kada slika stvara zbilju, koja time postaje hiperrealna simulacija svoje vlastite prikaze.

No, mi danas živimo u trećem stadiju simulakra, u stadiju, kako tvrdi Baudrillard, potpune simulacije, simulacije koja zamjenjuje reprezentaciju.

Knjigu pjesama i kraćih proznih ulomaka naziva Ubrzanje a to već korespondira s pojmom brzine, pojmom koji ima itekakvu znanstvenu težinu (Virillio, Baudrillard, astronomija, subnuklearna fizika, brzina svjetlosti).

Baudrillard se, piše Perišić " time davno bavio, puno prije nego je Naomi Klein pokazala kako su globalni brendovi poput Nikea ili Diesela bave zapravo marketingom, imageom, dizajnom i bildanjem logoa/znaka /, dok je proizvodnja " sporedna " stvar koju mogu obaviti podugovorni proizvođači iz Trećeg svijeta... ".

Jodi Dean je već pisala o nekim od načina na koje V for Vendetta zaista utjelovljuje ključne elemente Žižekove političke teorije (iako Žižek ovdje nije citiran kako je Baudrillard bio u filmu Matrix).

Baudrillardov simulakrumski svijet također je priljepljiv za ove filmske uratke: kada Baudrillard piše da je ' kretanje jedino istinski duboko zadovoljstvo ', a budući da se Tarantinovi junaci rado kreću, onda je stvar bjelodana: Tarantinova i Baudrillardova interpretacija mogu i smiju ići ruku pod ruku.

Hmmm, da vidimo, Derrida, Lacan, Baudrillard, i još njih legija kojih se više, falabudibogu, ne mogu sjetiti, pa sad taj Žižek...

Pritom u najavi je performansa umjetnik rabio i Baudrillardovo određenje terorizma iz njegovih Fatalnih strategija, odnosno Baudrillardovim određenjem: Dok se pitamo o monstruoznosti terorizma, možda bi se isto tako trebali pitati ne potiče li on iz ove pretpostavke o univerzalnoj odgovornosti koja je sama po sebi monstruozna i teroristička. Odnosno, kako je o tom performansu zapisao Branko Cerovac, povjesničar umjetnosti koji je redovito pratio akcionističku i performersku scenu ex-Palach, u doba kada je Multimedijalni centar Palach vodio Damir Čargonja: Džada je koncipirana i izvedena u Galeriji O. K. kao multimedijalni performance koji na (barem) dvije razine izvedbe i percepcije ujedno simulira i persiflira, karnevalizira već odavno kodificirano i globalno medijsko posredovanje terora koji kako Al Jazeera tako i CIA, CNN, te sve televizije i internet prakticiraju na svijesti čovječanstva već uvježbanog, naviknutog, putem stalnog drila, na TO o čemu je Baudrillard lucidno pisao davnih ranih 80 - ih u Fatalnim strategijama. Završno ili prema mekom terorizmu Marka Brecelja S obzirom na uvodnu protejsku definiciju terorizma svakako moramo spomenuti gerilsku individualnu akciju Crni Peristil iz 1998. godine, izvedenu kao hommage kolektivnoj gerilskoj akciji Crveni Peristil iz 1968. godine.

Kao što je Baudrillard trebao reći postmodernizam se nikad nije dogodio.

Za razliku od većine mislilaca, Baudrillard je svjestan korijenske nespojivosti mišljenja i stvarnosti.

Baudrillard čak govori o savršenom zločinu nad stvarnošću.

Jean Baudrillard sanjao je o svijetu u kojem se ljudi valjaju od smijeha kad čuju rečenicu: ovo je istina, ovo je stvarno.

U skretanju seksa prema svijetu Virtualnog u kojem ' više nije riječ o paralelnom svijetu: zamjena svijeta je potpuna, to je njegovo identično dupliranje, savršena varka, a pitanjem upravlja jednostavno i čisto poništenje simboličke supstancije ', kako to zaključuje Jean Baudrillard, tehnološki fenomeni osamdesetih dobili su posebnu ulogu.

Služeći se time Pristaševa uspijeva u gledatelja izazvati svijest o pogledu, što uvijek rezultira smanjenjem vidljivosti (deformacijom), bez obzira da li gledatelj iz nelagode počinje izmicati pogled ili želi razotkriti još više, jer u istinskoj slici neki dijelovi uvijek ostaju skriveni (Baudrillard).

Objavljujete širok dijapazon knjiga, od suvremene hrvatske književnosti, primjerice, Ivane Sajko i Daše Drndić, pa do klasika kamo već spadaju Milan Kundera i Thomas Bernhard, ali i teorijske knjige nekih od najzanimljivijih svjetskih autora, kao što su Jean Baudrillard ili čak Jacques Attali.

Filozof Jean Baudrillard to naziva fenomenom informativne pornografije.

Tvrdi da ne želi ponavljati " opća problematična mjesta ", jer mu je važnije objaviti 30 naslova godišnje, među kojima se ističu Kundera, Bernhardt, Baudrillard, Schnitzler, Boris Vian i drugi autori, voditi Centar za knjigu i uređivati časopis za književnost Tema.

Na svojoj MySpace stranici navela je da obožava redatelje kao što su Antonioni, Bertolucci i Lars von Trier; pisce kao što su Burroughs, Yeats, Baudrillard i Nietzsche te umjetnike poput Donalda Judda.

Ono ključno što nam Baudrillard kaže (a na što The Matrix zaboravlja): ne, simulakrum nije ograničen samo na Matricu/mapu, nego je sastavni dio upravo svijeta izvan Matrice, stvarnog svijeta (teritorija).

Empire State Building još uvijek je odražavao tu tendenciju, međutim, tornjevi WTC-a, " savršeni paralelopipedi visoki 400 metara na kvadratičnoj osnovi, spojene posude potpuno uravnotežene i slijepe (...) vidljivi su znak zatvorenosti sustava u vrtoglavici udvostručenja, dok su drugi neboderi, svaki, jedan originalni trenutak sustava koji se neprestance nadilazi u krizi i izazovu. " (Baudrillard) Činjenica da postoje dva jednaka zdanja znači kraj svake konkurencije, kraj svake izvorne referencijalnosti.

Kad bi postojao samo jedan toranj, monopol ne bi bio utjelovljen, jer se on, kako tvrdi Baudrillard, sigurno uspostavlja samo na dvostrukoj formi.

Međusobno si upućuju ideju modela, što su oni jedan drugome, a njihova blizanačka visina nije više vrijednost koju treba nadilaziti - ona naprosto znači da je strategija modela i komutacija nadalje povijesno prevagnula u srcu samog sustava - a New York je uistinu njegovo srce - nad tradicionalnom strategijom konkurencije. " Homeostatički oblik tog sustava, koji se zasniva na odnosu 0/1, a očituje se i kroz arhitekturu, gdje " zgrade koje se lijepe jedna uz drugu ne razdvajujući se više - poput stupaca statističkog ispisa " (Baudrillard) sve više nalikuju računalnom sustavu (u kojem je konkurencija nestala na račun korelacije), narušen je proizvodom samog tog sustava (kao i što virusi mogu srušiti cijeli jedan sustav) - terorizmom.

Slično kao i Virilio, koji smatra da je tehnološki razvitak uzrok sve većih nesreća, tako i Baudrillard (Le Monde, 3. studeni 2001.) tvrdi da je napad na WTC sve samo ne " ubilačka fantasmagorija nekih fanatika.

Terorizam je " čin koji proizvodi pukotinu u umjetnome i umjetno zaštićenom svijetu " (Baudrillard), a njegovu povijest napisala je država.

U knjizi Simulakrum i simulacija (1985.) Baudrillard razlikuje tri stupnja simulakruma, prema tri povijesne epohe.

Baudrillard u tom smjeru ističe kako je današnji prosječni potrošač permanentno nezadovoljan i uvijek u potrazi svoje potrebne doze.

Budući da je danas (moram podsjetiti na očitost današnjeg datuma, a Baudrillard je svojevremeno tražio da se prije vremena proglasi milenij, ali milenij nije vječan), dakle, danas je 2003. godina, antologičar je isključio, sasvim iracionalno, zaboravio dvije i pol godine naše najmlađe, najaktualnije i vjerojatno najperspektivnije proze.

Zabava i uzbuđenje arkade i potraga za najboljim rezultatom označavaju ono što je Baudrillard nazvao ekstazom komunikacije.

Baudrillard bi rekao - simulakrum i definirao ga kao izjednačavanje događaja i njegovog značenja, komentara.Snimanje ratova u stvarnom vremenu poput reallity showa.Nepostojanje negativa fotografije.Virtualna ekonomija u kojoj se trguje još samo sa " razmjenskom vrijednošću ". Čudna slutnja da u početku ne bijaše Riječ već Video-igra...

Baudrillard primjerice, kaze da su ljudska prava ' mekane, lagane, post coitalne povijesne ideologije.