Osjecam se tako jadno i bespomocno, nevoljeno cak.. sa 21 g udala sam se za maminog sincica kojem je mama odredjivala koje ce gace obuc, bas sve nam je odredjivala ona jer smo zivili u istoj kuci, kad sam se ja usprotivila, svasta mi je znala izgovorit, bila sam mlada, naivna, mislila sam da su svi ljudi jebeno dobri, al nisu.. a on.. njemu je vaznija bila mama od mene.. konacno sam smogla hrabrosti i uz potporu mojih roditelja, otisla iz tog pakla.. trebalo je 12 g da naidjem na muskarca kome me nije privuklo nista osim osjecaja sigurnosti ili usamljenost koje se toliko bojim, imao je sve vrline, ima ih i danas, al polako na povrsinu isplivavaju i dr stvari, one lose i jebiga opet mama, kao nocna mora, ne mogu vjerovat, pa zasto se meni to dogadja, opet mamin sin koji na mamin " hop " odmah skace, pocela sam razmisljat da ga ostavim, da odem u vraziju mater, al koce me mnoge stvari a i nisam vise mlada, izdaje me snaga.. i stalno placem, i stalno se pitam sto me Bog kaznio da sam uvijek na drugom mjestu... iza mame, ona je svjesna da moze njime manipulirati, ostala 2 sina pobjegla su od nje glavom bez obzira, ovaj je izgleda bio rezerviran za mamu.. al ja to nisam znala.. proslost mi se ponavlja dodje mi da se ubijem: (