Takvo uvjerenje postalo je njegov koncept u kojem je on umjetnik, proizvođač, kustos i odgajatelj kreativno uključen u oblikovanje svijeta, a koji kustosi izložbe određuju kao »pragmatičan nastavak socijalne skulpture Josepha Beuysa, koji je pak izveden iz svjesnosti generacije 68.« Širi društveni kontekst Kippenbergerova stvaralaštva ekonomski je procvat Federalne Republike Njemačke, što je za posljedicu imalo kulturnu emancipaciju i nadilaženje strave nacističke prošlosti.

No, što se događa ako prevoditelji ne prevode njegove riječi, nego one Fidela Castra na mađarski, Mao Ce Tunga na francuski, Osame bin Ladena na španjolski, Martina Luthera Kinga na ruski, Lenjina na turski, Josepha Beuysa na hindi, Kazimira Maljeviča na japanski, Andyja Warhola na arapski, Marcela Duchampa na kineski, Marinettija na svahili...?

Prikazane su dvije grupe radova: radovi na papiru iz ciklusa Werke fűr Joseph Beuys te ciklus radova Centrirano 79. Radovima iz prve grupe, koji su konceptom vezani uz karizmatičnu i kontroverznu ličnost Josepha Beuysa, koji je predmet višegodišnje Pavelićeve preokupacije i kojemu se uvijek iznova vraća referirajući se na njegovu ulogu u društvenom kontekstu, oponira se ciklus Centrirano 79 što ga čine slike, videoradovi, instalacije i ready made.

Vežući simbolički svoj izričaj uz djelovanje Josepha Beuysa, Pavelić progovara o ulozi i mjestu umjetnika u suvremenom društvu.

Neka djela energiju različitog pokušavaju reflektirati iz povijesti, poput velikog projekta Krystiana Lupe Factory 2 ili produkcije mlade estonske grupe NO99, koja u društvu Josepha Beuysa putuje kroz najrazličitije suvremene kazališne avangarde da bi uvjerili ministra kulture u potrebu za umjetničkom različitošću.

Moćnu posvećenost riječima umjetnik je npr. jednom prigodom ilustrirao i razlikovnom odrednicom između kolekcionara i sakupljača, odnosno njegovim određenjem: Kolekcionari označavaju perverziju na razini uma, inhibirani su seksualnim frustracijama (nedostatkom seksualnog libida), a sakupljači su veliki muškarci i ljubavnici, realizirani su po svom seksualnom libidu, i po fenotipu i po genotipu Marijan Susovski u katalogu Trokutove izložbe Amuleti, čine, arkane (Studio Galerije suvremene umjetnosti, Zagreb, 1980.) umjetnikovu uporabu predmeta tradicionalne pučke izrade, a koje sâm umjetnik postavlja u trijadni niz amuleti (zapisi magijskog karaktera), čini (čaranja) i arkane (tajne), interpretira u kontekstu šamanizma Josepha Beuysa, kojega Trokut apostrofira kao svoga učitelja.

Brojni su umjetnici kopali po nekropolama; od Beuysa do Gargala, od Trokuta do Mijića.

Pri podrobnijem tumačenju pitanja, teolog Frano Prcela naveo je Josepha Beuysa koji kaže kako je kod istinskoga umjetničkog stvaranja riječ je o izvjesnom« razapinjanju na križ », što je Prcela objasnio dijalektičkim odnosom prema stvarnosti i teologije i umjetnosti, jer se obje istodobno osjećaju i povezano i udaljeno od stvarnosti, obje je i afirmiraju i transcendiraju.

Nije slučajno, ako na Beuysa gledamo kao na primijenjenog gramatologa, da dvije najdominantnije i nakonzistentnije slike u njegovim akcijama obuhvaćaju neki aspekt pčela koje prave med i lova na zečeve.

Jedan od primjera Lechnerove, uzet iz " Novog organona ", u svrhu pokazivanja kako Francis bacon primjenjuje metaforu INVENTIO, posebno je relevantan za Derridu i Beuysa.

Derrida, slično tomu, raspravljajući u " Hors livre " o problemu izvanjskog i unutarnjeg, rabi metaforu pauka i specifično prizivlje sliku iz " Maldororovih pjevanja ": " Svake noći, u času kada me san najviše svlada, jedan stari ogromni pauk izvlači polako svoju glavu iz rupe na podu, na mjestu gdje se sijeku uglovi sobe ". pauk je ugao - racionalnost i oblik kod Beuysa.

" Beut " je za Beuysa isto što i " genet " za Geneta, " die kante " za Kanta ili " eponge " za Pongeta - sve su to rebusni potpisi.

Razlika između Beuysa i Derride jest razlika između aplikativne i teorijske gramatologije.

Oni su u najtežim trenucima podržali Josepha Beuysa te organizirali njegovu prvu izložbu u štali svog poljoprivrednog gospodarstva.

Pokušaj je to da se čovjek ponovno dovede u iskonsku prirodnu harmoniju, ulazeći u odnos sa ' Duhom ', prisutnim u svim stvarima, nalazeći vrhunsku ekspresivnost u ljudskoj samosvijesti koja je glavni akter i inspirator događaja i konceptualnih akcija Beuysa '

Zanimanje gramatologije kako za šamanizam tako i za psihoanalizu u svojstvu modela za jednu novu pedagogiju (specifično ostvarenu u praksama Lacana i Beuysa kao egzemplarnih figura) ima veze s neobičnim načinom komuniciranja koji su oni razvili da bi se obratili jednom registru razumijevanja različitom od racionalnog intelekta (a da istodobno nisu zanemarivali ni ovaj potonji).

Gramatologija tako može od Lacana i Beuysa naučiti kako uspostaviti praksu koja se kreće između podsvjesnog (Imaginarnog) i nesvjesnog (Simboličkog) registra, imajući na umu da uvjeti koji oblikuju psihoanalizu oblikuju i suvremene adaptacije šamanizma kakva je ona poduzeta od strane Beuysa, tako da su Beuys i Lacan u približno istom položaju u odnosu na Lévi-Straussov savjet:« Moderni oblik šamanističke tehnike, koji je psihoanaliza, izvlači dakle svoje posebne značajke iz činjenice da, u mehaničkoj civilizaciji nema više mjesta za mitsko vrijeme negoli u samom čovjeku.

Glede samog Beuysa, osim dječjih maštanja o Džingis-kanu (posvuda sa sobom nosio je štap, zamišljajući da je nomadski pastir), njegov prvi susret sa šamanističkom praksom bio je u svojstvu pacijenta prije negoli u svojstvu« terapeuta ».

U predgovoru za katalog jedne izložbe Beuysovih crteža s naslovom koji zvuči kao odjek Derridina zanimanja za apotropaično, kustos primjećuje da je za Beuysa« crtanje način razmišljanja ili oblik mišljenja »(u jednom razgovoru u istom katalogu Beuys kaže:« Kada govorim o mišljenju mislim na oblik.

Kustosova procjena oblika razvijenih u toj zbirci ukazuje na opseg u kojemu je Beuysov program paralelan s Derridinim hijeroglifskim projektom u cilju protezanja jezika u opće pisanje.« Proširenje je jezika ključ za proces promjene mišljenja, a za Beuysa se proširivanje jezika bilo posredstvom crtanja.

Olovka i boja su za Beuysa pomagala za meditaciju o uništavanju i uništenim stvarima Stvari koje se često viđaju, često previđaju preživljavaju metamorfozu.

Kao što podsjeća Caroline Tisdall, ovaj je koncertni element uključenost nekonvencionalne muzičnosti ono što je pri Fluxusu najviše zanimalo Beuysa, budući da je zvuk za njega bio esencijalni skulpturalni materijal (buka, glazba, jezik).

Potom u holu, stojeći na šanku, u poetskom monologu ispaljuje intimističke stihove o svakodnevnim problemima koji ga tište, a zatim publiku uvodi u salu zadržavši je u razgledanju scene, po kojoj na zidovima vise ili su razbacani po podu najraznovrsniji artefakti: plišane igračke, knjige Joseph Beuysa, hrpa limunova probodenih sijalicama, citati Beuysa i Duchampa ispisani na belom platnu, najlon, daske, čekić, ekseri

Beuysa " svaki čovjek je filozof ".

Za Beuysa je tada oblikovanje misli već skulptura.

U performansu Simultani govor Dalibora Martinisa 12 simultanih prevoditelja prevode 12 tekstova, pa ćete tako slušati Gandhija na njemačkom, Andyja Warhola na arapskom, Josepha Beuysa na hinduu, Marcela Duchampa na kineskom, Osamu bin Ladena na španjolskom, Mao Zedonga na francuskom jeziku itd.

Ali ne kao povratak socijalnokritičkome angažmanu Josepha Beuysa, nego kao heterogeno područje interaktivnoga, multimedijalnoga djelovanja " kolektivnoga intelektualca " osjetljiva na sve moralne izopačenosti i cinizam globalnoga kapitalizma.

Martinis poštuje " tradiciju " avangarde od Duchampa, Maljeviča, Beuysa, Kleina, Kiefera do svih neomodernih konceptulanih umjetnika koji sinkretičku duhovnost postavljaju kao alternativu institucionalnim monoteističkim religijama Zapada.

Kaos se reflektira u vašem svekolikom življenju počev od one visoke do (kontra) najniže politike, završno s artefaktima; od makaronskih pećinskih slikarija do, i iza, uzmimo npr. tvog ljubimca Josepha Beuysa.

Od izložbe Muhe, svojevrsnoj arte povera, radova interpretiranih kao organskih crteža i ready made ploha ljepljivih zamki za muhe, preko performancea i dokumentaraca Cuki, videoambijenta Teza ili pak performancea Manjadura koji se ikonografski i kompozicijski temelji na motivu posljednje večere, neka ishodišta i sličnosti iz umjetničkog konteksta u radovima Šihuti Machine pronalazimo kod Josepha Beuysa, Fluxusa i Arte Povera u smislu postupaka uporabe neestetičnosti materijala od kojeg je sastavljeno djelo, ali i do recimo nekih ironijskih strategija i demistifikacija Maurizija Catellana.