U jeku svađe, koja je izbila iz posve bezazlenog razgovora, dok smo sjedili jedno pored drugog na kauču, povremeno bacajući poglede prema upaljenom televizoru, odjednom se u mojoj nutrini podigla silna želja da je zgrabim za vrat, a drugom rukom da je udaram i udaram i udaram u njeno pohotno lice i da nikada više ne prestanem, sve dok, jednom zauvijek, ne izbrišem onaj njeni ludi i pohotni cerek i porugu u njenim crnim očima i zube, bijele i blistave i vlaže, ukras njenog lica, da te prekrasne zube pretvorim u krvavu masu, ružne krhotine, da joj izbrišem sve buduće osmjehe sa lica, da joj izbrišem radost života, potpuno i zauvijek.