zivoti se mijenjaju - oni zive svoje, ja svoj - i bila sam naivna sto sam mislila da ce stvari ostati iste - i vrti mi se po glavi peytonina - people always leave - i da, ima u meni ljutnje rodjene iz razocaranja - ne kazem da imam opravdanje za te osjecaje ali ga ni ne trazim - osjecam to sto osjecam i to je jedino sto mi je bitno, ne dira me moguca nelogicnost istoga - i ne trazim zapravo cak ni prihvacanje toga, nego samo govorim kako stvari jesu - i mrzim shvacanje da zapravo mogu prezivjeti nestanak bliskosti - s vremenom - i s jedne strane mi se svidja rezultat - ishlapljena tuga ogulila je sloj sa zidova oko mene - onih unutra koji su cuvali negativne strane - i mozda sam nesto vise bitchy raspolozena nego inace, ali mislim da je to bilo i potrebno - ljudi se jako lako naviknu na to da ce netko drugi umjesto njih rjesavati stvari - odbijam biti taj netko bez obzira sto mogu - i vidim da nije lako onima oko mene naviknuti se na tu promjenu i da ne vide sto se dogadja - well, nije vise moj problem, oni _bitni_ (oni koji _kliknu_ nenadano i sve se promijeni) razumiju - i to je kategorija ljudi koju nemam nikakve namjere previse napuniti - niti to previse ljudi zasluzuje izgleda