Papa ju je napisao jer je obuzet nadom zavrčiti ovo tragi no tisuđljeđe (raskol izmešu Rima i Bizanta pada zapravo u godinu 1054) s uzajamnim pračtanjem, usuglasivči se s novim na inom upravljanja Crkvom koji neka bude vidljivi znak jedinstva.

Ugarsko-hrvatska država bila je vrlo značajan faktor na prostoru između Njemačkog Carstva i Bizanta i konkurent ojačaloj Veneciji na moru.

Bizanta, pod čijom vlašću ostaje više od 7 stoljeća.

Dalmacija je bila izrazito osjetljivo područje jer je dugo bila pod vlašću Bizanta, pa je sabor prvenstveno bio uperen protiv onih običaja u dalmatinsko-hrvatskoj Crkvi koji su slijedili tradicije kršćanskog Istoka, poput ženidbe svećenika i nošenja brade.

Sve legende, burna prošlost Istre, vladavina Rima, Bizanta, Franaka, Akvileje, Mletaka, Italije, mnogih malih grofovija (tko bi nabrojao sve koji su osvajali Istru), te iz toga rođena silna ljubav prema slobodi, kao da je utkana u svaki kamen od kojeg su zidane kule, obrambene zidine, kuće, crkve, ulice, pa ti nijemi svjedoci traže da ih se zabilježi objektivom kako bi tako živjeli dalje kao podsjetnik prohujalih vremena.

Hrvati i Srbi su se kristalizirali kao narodi preko odmaka Rima i Bizanta - ali tek od, recimo, 13. stoljeća nadalje, možda i 14., dok ranije postoje bozanstki elementi kod Hrvata i latinski kod Srba.

" Anastasia " je roman u kojem se izmjenjuju i sklapaju prilično oprečne dionice tipične birtijaško-frajerske " stvarnosne " epizode, " meke " ljubavne scene u kojima se na trenutke mijenja i pripovjedačka vizura, psihoportreti, zaokružene priče koje ispisuje glavni akter, a sve su one, sučeljene s povijesnom pričom o opsadi i osvajanju Carigrada, propasti Bizanta koji se tako još transparentnije podcrtava kao jedna od ravnopravnih tema romana.

Od 1105. Nin je kneštvo (županija), ali i vojno uporište ugarsko-hrvatskog kraljevstva, premda " na papiru " pripada pod vlast Bizanta.

U ranome srednjem vijeku bio je u posjedu Bizanta.

Za razliku od Bizanta i njegovih kampanja protiv slika, latinska, rimska Crkva nije dvojila niti se odrekla vizualnih predstavljanja vlastitih vjerovanja.

Njezino postojanje potiče i niz pitanja o tome tko je ⠀ Ukrajinac⠀. (...) Ukrajinski povjesničari s pravom započinju svoju nacionalnu povijest sa srednjovjekovnom kneževinom koja je dobila ime po Kijevu, drevnom gradu na Dnjepru, na raskrižju trgovačkih putova s istoka na zapad, iz Europe do Srednje Atije i obratno, te sa sjevera prema jugu, ⠀ od Varjaga do Grka⠀ (tj. od Vikinga do Bizanta). ÂŤ

Ukrašeni su najčešće karakterističnim pleternim kompozicijama i geometrijsko biljnim motivima u plitkom reljefu, a samo su rijetki s latinskim natpisima koji se, s obzirom na umetnuta slova grčkog alfabeta, datiraju u 9. stoljeće i odaju utjecaj Bizanta.

Bizantski car Nicefor, u znak priznanja i nagrade biskupu zadarskome Donatu za postignuti mir između Karla Velikoga i Bizanta, poklanja mu 810. godine moći svete mučenice Anastazije.

Bio je u vlasti Bizanta, a u 12. stoljeću služi kao polazna točka za normansku protunavalu na Bizant.

Cilj SPC-ove nacionalne politike bio je učiniti Srbiju sljednicom Bizanta, što se, zbog slienih ciljeva Rusije, svelo na svojedobno devetogodišnje " Dušanovo carstvo ".

Više nezavisnosti uživali su krajevi južno od Bosne, teritorij Duklje i Hum ili Zahumlje, gdje su lokalni knezovi odolijevali vladavini Bizanta.

Sukob s Bizantom postaje za njegovih nasljednika nevažan, jer anadolski Turci iz sultanata u Ikoniju (turski još zvanog Rum Devleti, tj. Rimsko kraljevstvo) osvajaju 1240. godine široko područje sa sjedištem u mediteranskom gradu Antalayi (to je današnje tursko ime, grči naziv je Attaleia) te prestaje teritorijalni kontakt između Cilicije i Bizanta.

To se dogodilo u vrijeme kada Mlečani i Neretvani, premda su bili pod vlašću Bizanta, nastupaju kao samostalan čimbenik na Jadranu osloba đ ajući se tu đ inske vlasti i sami odlučuju o svojoj sudbini.

Bitno je dodati da je građevina bila više puta dograđivana za vrijeme Bizanta i kasnije za vrijeme osmanske vlasti, a posljednji veći restauratorski zahvati obavljeni su polovicom 19. stoljeća.

Godine 647., vojska od 40.000 Arapa prodrla je dublje u zapadnu Libiju, te zauzela Tripoli koji je dotad bio pod kontrolom Bizanta.

Pravoslavlje se iz Bizanta širi na Balkan, u Istočnu Europu, Armeniju i Gruziju.

Armenija je u vlasti Arapa, potom opet zadobiva nezavisnost. 1045. pada pod vlast Bizanta, zatim 1071. Seldžuka, nakon poraza Bizantinaca u Bitci kod Manzikerta, na sjeverozapadnoj obali jezera Van.

Kompleks spomenute bazilike potječe iz 5. stoljeća, te je pod biskupom Eufrazijem na mjestu prvotne crkve proširen u 6. stoljeću, za vrijeme Bizanta.

Dakle, HRvati su doili Dalmaciju na maču i nitko ih nije mogao istjerati iz nje, ni Bizant, ali su oni istjerali moćne Avare, strah i trepet Bizanta koji ih nije mogao istjerati iz Dalmacije, ali su HRvati mogli.

Zaluđenost mostom, alegorijsku, psihološku, povijesnu pa i ezoterijsku, prepustio je glavnom junaku Goranu Kanevskom, urbanom kitu koji brine svoju nevolju i to ga veseli, a jedina mu je prava i zdrava opsesija koja daje smisao i održava ga na životu da napiše povijesni roman o padu Bizanta, odnosno, u daljnjem stadiju razrade glavnog junaka i njegovih nasljednika, o sudbini mostarske ćuprije, od gradnje pa do pada u proteklom ratu.

Sukladno nazivu Seminara u izloženim referatima obrađene su pravnopovijesne teme područja starog Istoka, stare Grčke, Rima i Bizanta, kao i Habsburške Monarhije, uključujući i problematiku središnjice i regija u Europskoj uniji; pojedini referati podneseni su iz oblasti privatnog prava.

Nakon što je Branimir prišao Rimu (tada EU druge brzine), uspostavlja se protuhrvatski savez Venecije i Bizanta (tada EU prve brzine).

I vidi čuda, okolnosti se minjaju, pa mletački dužd Petar II Orseolo dobiva od Bizanta pravo na dalmatinski temat.

Velebna građevina dovršena je u samo pet godina, u razdoblju od 532. do 537. godine, te je od tada pa sve do pada Istočnog rimskog carstva 1453. godine bila glavna krunidbena crkva bizantskih careva i najljepša crkva Bizanta.

Kao što su Nemanjići znali čekati pogodan trenutak i iskoristiti raspadanje Bizanta za svoje širenje srpska je crkva na temelju nekadašnje Pećke patrijaršije, koju su obnovili Osmanlije iskoristila i raspad Austro-Ugarske te se protegnula na zemlje koje su je tvorile, a uglavnom je riječ o hrvatskom etničkom i državnom te ugarskom području.