Kad nam je poteštat konačno došao, iz mraka kockarnice banuo na dnevno svjetlo, još nesviknutih očiju, žmireći od bjeline snijega i uglačanog leda koji na gradskim ulicama blješti kao staklo, jedino što je umio je primijetiti: Meni je sve to smiješno.

Nadovezuju ć i se na raspravu, Christian Teckert (Povijest bjeline u arhitekturi izlaganja) svjestan č injenice da muzeji danas predstavljaju prostore urbanih komunikacijskih središta s mnoštvom komercijalnih programa pokušava ocrtati njihov povijesni razvoj tehnikama izlaganja kao sredstva za stvaranje ozra č ja.

Hrvatski jezik nije tako nijansiran kad je riječ o kurčenju, što je karakterološki shvatljivo, pa kao što Eskimi imaju tanani vokabulara za izražavanje delikatnih valera bjeline, tako Srbi imaju prebogat rječnik pojmova koji određuju teško prevediv termin " dase " ili " badže ": nema te hrvatske riječi koja bi to opisala; možda bi u enciklopedijskom rječniku najbolje bilo uz riječ dasa, recimo, staviti Čačićevu sliku, ponuditi ostenzivnu definiciju pojma.

Fotografije pri prebacivanju na računalo nisu potpuno čiste i oštre, a fotke napravljene u mraku dobivaju previše bjeline pa takva slika izgleda prilično umjetno.

Gnijezda u kamenu Noge su mi potpuno glatke, trese me groznica.Osjećam se poput nebodera, stopalima duboko ukopanim u muljevito tlo.Oči su mi zamagljene, trepćem.Puno trepćem.Želim ih zatvoriti, ali volim gledati što mi radiš.Naginjem glavu u stranu.Da li je ogledalo iskrivljeno ili slika koju vidim.Klečiš preda mnom, sa zmajevom grbom na leđima.U mojoj sjeni otvaraš i zatvaraš usta, vatra klizi bedrima i sva se slijeva u rupu.Zatvori je, brzo, brzo, ne daj joj da ode.Vatre dobro griju.Iznutra i izvana.Čujem zvona.Onakva kakva koriste vračevi za najjače magije.Onakva kakva ima moja majka.Kada bismo imali komad bjeline, koji dio mene bi želio očuvati nevinim?

Snaga Mrkonjićeva iskaza krije se ponajprije u tome što njegov izričaj možemo pratiti na najmanje dva plana, a zapravo ih ima isto toliko koliko primjerice kamenja stane u njegovu gomilu kojom mi hodamo, pridržavajući se za bjeline tobože praznih stranica.

Bretonove iskre, one koje vatru literature čine, ipak se prečesto pretvaraju u munje, pa bez obzira na nadrealizam kao avangardni, za neke zaokruženi i završeni pokret, uvijek ćemo prepoznati onu divnu nit individualnog u najpozitivnijem poimanju za književnost, za pojedinca u njoj (ne mogu odoljeti napasti, kako često u knjizi kaže Višnja Machiedo, a da ne spomenem ovdje izvanredan tekst Ive Šimata Banova Propast samotnog čovjeka u »Vijencu« br. 232, samo usporedbe radi), dakle pojedinca odterećena sustava politikantskog ili ideološkog, dapače, u žestokoj borbi da se poezija, sublimat svih rodova, žanrova, oblika i vrsta, ne uprlja, nego sačuva svoje područje etične i potpuno slobodne bjeline.

Gotovo latinoviczevski se sjetno u svom nekadašnjem stanu on prisjeća knjiga koje je nekada čitao (Madeljštama, Dostojevskog, Doylea), likova u kojima je uživao (Sherlock Holmes) i grafičkog izgleda pjesama u kojima je podvlačio stihove (kratki crni redovi nasred bjeline stranice, nalik na Maljevičev kvadrat).

Vrh Učke još je u magli koja se lagano diže i prikazuje divotu bjeline snijega koji je noćas zatrpao Kvarner i otoke.

Jedrilice i jedrenjaci klize po izbrazdanim tokovima i kovrčama valovlja, a bjeline jedrilja ritmiziraju plohu akcentima geometrijskih slogova i skladova.

Ofanimi, red raznobojnih anđela koji su kotači tih kola bržih od ljudskog duha, nisu mogli sve to shvatiti, komešali su se nad nebom, nad redakcijom novina i bacali nepodnošljiv sjaj i ispuštali su sve zvukove od potpune bjeline beskrajne različnosti i nijansi najčišćih zvjezdanih regija, do posljednjih nijansi koje su plamtjele u ponorima, dok je tamna i strašna, kao najava oluja, dominirala ljubičasta boja Ametista koji je zaziv božanskog.

Depatetizirani izlaz, stilizirana (nemimetička) uporaba kolorita, vizualnost pjesničkoga znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upošljavanje praznine (bjeline) samo su neke od inovacija koje su postale trajnjim naslijeđem hrvatske moderne lirike.

Nastali u slojevitim prosijavanjima boje, kontemplativni u svojoj suzdržanosti, monokromna su polja s akcentima jasnih kolora, srebrne bjeline iz koje prosijava čista, zasljepljujuća svjetlost.

Na negativu u boji postojat će područja obojena u crveno, a papir za izradu crno bijelih fotografija ne reagira na tu boju, na tom će mjestu kod izrade fotografija ostati bjeline.

Po boji i količini ukrasa mogla se raspoznati dob crvena boja bila je namijenjena mladosti a zagasitiji tonovi pratili su starost, čak i u inačicama bijele nošnje gdje je skromni ukas tek na vratnoj ošvici i zapešću (Krašić, Jamnica), sve do potpune bjeline koja je značila žalost za umrlim.

Negdje po ugaženoj stazi, a negdje plivajući kroz snijeg ispirali smo pluća i žmirkali od teške bjeline okolnih padina.

Jedna od njih bila je povećanje bjeline papira.

Postoji takoà er problem vrata koja dobijaju nove, šire dimenzije, te dovratnike i nadvratnike koji se vidno istià u bjelinom koja bi ipak trebala biti zagasitijeg vapnenaà kog mramora, a tu su - za nefalit - i novoumetnuti skalini iste bjeline.

Htjeli smo kuću i veliki prostor za život, a i suprug i ja smo poklonici modernih, jednostavnih i glatkih linija s puno bjeline.

No, ne privlače Ankina samo blistave modrine i bjeline nego i tmine i olujne napetosti u atmosferi.

Uglavnom, nečemu što otklanja smrad i daje onaj anđeoski osjećaj svježine i bjeline.

Posebnu pažnju posvećujemo načinu pranja i kvaliteti glačanja rublja jer smo svjesni uloge čistoće i bjeline rublja, pogotovo kod uslužnih djelatnosti.

Uz meki glas majke iza spuštenih kapaka prostirao se nepoznat svijet bjeline, savršeno lijep u svojoj praznini i preciznosti oblika.

Poletno, bogato i blistavo, nakon iskrene intimnosti i jednostavne bjeline netom viđena para ispunilo je scenu masom boje, ritma, plesnom ornamentikom i nacionalnom sviješću.

Njegova svjetlucava haljina bila je od najčistije bjeline.

Šljivik naš, prsnuo beharom, pije mjesečinu, malo mu svoje bjeline, hoće sutra da osvane bjelji.

Ustajem i ulazim u liječničku ordinaciju, prostoriju prepunu bjeline i sunca.

No to nije bilo sve jer smo uz put naišli na mladi hrast kojem su se pobrkala doba i vremenski uvjeti pa se dobrano zazelenio što je još više došlo do izražaja usred snježen bjeline.

Jer kleče sad gole pustinjske robinje i ljuljaju oazom, mlada radosti, uskipjelo voće u koljenu zapada i pucaju molitvama niz sela crnačka, da Južajka zanese, da potomci kvrknu, da zaprašte s morā, s otvorenih, monsuni, da spregnu, a ovdje je Mostar i prozor ponoći i nagrnuta pećinasta nebesa prema sjeveru kud se ore mrzle vode nad provalijama i hrvu se pretpotopni vjetrovi, a brda su se pred nama zatvorila: kamen na kamen kamena i Neretva udara do juga, a s klanaca, s molitvenih, s eskimskih, protukle se kostobolne bjeline, i zapadaju stalaktitni mrazovi, i zure ulice grebenske, i kulja, kulja propala, oborena zimska noć, luđakinja, nad ovim je gradom tutnjava, tutnjava nosi zvona napukla, pod zvonima bijelce propete, a negdje s niskih noćišta rominja starinska lira i ljube u snu djevojke.

Sjeti se kako su se tuda sanjkali, promrzli i mokri, svi isti, sretni od čiste bjeline i ljepote postojanja.