Najgorljiviji promicatelj svekolike rasprostranjenosti blogiranja iznio je definitivni argument ovako: " Blogiranje je jedna vrlo dobra i cool stvar i svi bi to morali raditi.

Tko te pita kako će tvoj narod biti respektiran u EU ili u Global Governance režimu - sve dok belzebubi koji cijelo vrijeme zapravo žive na vukovarskoj krvi mogu nešto u Bruxellesu uzeti ili dobiti kao kredit, ili kao tajnu donaciju na privatne račune, a sve će to radnička europska i hrvatska i srpska klasa platiti, sve dok im jednom ne pukne film.... (Zoran bi iz samih ovih blogiranja mogao sastaviti knjigu jer su sve duža, a sve konciznija, pa napravi tako, majstore).

A ja, sam, eto nakon pune četiri godine upornoga blogiranja možda zahvaljujući baš Sv. Antunu (nevirtualnom) Pustinjaku osjetio zamor, zasićenje itd tsl. ter sam došao do zaključka da mi je potreban mali virtualni odmor

Blogeri znaju što je i kolika je radost blogiranja.Blogeri znaju i za gorčinu blogiranja i često je osjete. U posljednje vrijeme svjedoci smo nemilih događanja na blogeru gdje se pojedini blogeri obrušavaju nemilice na nekog pa se na najsuroviji, najprimitivniji način verbalno iživljavaju.Mislimo da je vrijeme da takve pojave na blogeru nazovemo pravim imenom... na blogeru se događa BLOGERSKI MOBING.Tužno ali istinito.Stoga molimo naslovnicu i administratore da ima malo više kontrole nad blogovima kako bi se opravdalo postojanje istih.Molimo naslovnicu da ne dozvoli ovakva ponašanja kakva se dogadjaju ovih dana (ovoga puta nije potrebno navoditi blogere koji su mnogima zasjenili radost blogiranja, to bi naslovnica trebala znati i takvima trajno isključiti mogućnost kreiranja novog bloga.Isto tako molimo da se isključi mogućnost otvaranja klonova. jer su oni ubojite strijele koje siju sve samo ne radost virtualnog druženja i izražavanja sebe putem blogiranja.

Puno toga se promijenilo od vremena mog aktivnog blogiranja, sada sve manje imam volju i želju za pisanjem ovdje, moj život je neusporedivo bolji otkako nije javan.

To je razlika između blogiranja i ostalih internet alata, složit ćemo se da je sve pod nadzorom, tako i mora biti, ali na blogu smo svi pod nickovima (osim tebe i ponekih) izražavamo svoja mišljenja i to je to no nije svačije mišljenje bitno nismo svi isti i nemamo svi ista prava, koliko god neki misle ili bi htjeli da imaju, dakle, mislim da samopromidžba, ako nije nametljiva, ako je kulturna itd. jest jedan veliki plus pa i za FC ako nekog ne želimo ili nas ne želi, jednostavno ga otpišemo, zar ne

Evo me poslije duljeg vremena apstinencije od blogiranja i postiranja.

Sve više poduzeća uvodi politiku blogiranja i potiču svoje zaposlenike da vode vlastite blogove, ali bez otkrivanja detalja o radu poduzeća.

Eto, čini mi se sasvim dosta opisa, updatea i kukanja za ponovni početak blogiranja.

ma kako se ja ovoga blogiranja nisan ranije sitija umisto nadyebavanja sa prostitutak bojnom klomparskih klonova lizača čmarova

Na se Kubi, primjerice, pojavila živa kultura blogiranja, usprkos represivnim zakonima.

MOLIM LIJEPO sve blogere dobre volje, da mi pomognu u tim mojim teškim " mukama po blogu ", tj. početku mog " blogiranja ".

Sada je citava prica dosla do Dubaija i prije mjesec dana je sigurnost blogiranja u Dubaiju bila top-tema u novinama.

Al dobro sad, vidim da sam počela malo filozofirati, potpuno nepotrebno... idem sad raditi nešto pametnije od surfanja po netu i blogiranja...

Ništa više nije isto kao prije, pa i radost blogiranja to više nije...

Cijela poanta blogiranja sastoji se u tome da ljudi rade ono što žele, da je online publiciranje u cijelosti atomizirano i da ako postoji neka vrsta politike koju bi ispregovarala neka manja grupa nitko drugi je vjerojatno ne bi pratio jer postoji " fair use " i ja bih osobno pratio ustav nego organizaciju.

Dugo me nije bilo jer sam pomalo odustao od blogiranja but here I come again.

Iritacija pizdarijama tipa novopečenog blogiranja na poticaj izvana prestrašna je.

Tema: Kao najvažnija potvrda blogiranja je tema.

Znači, originalnost teme uvjetuje prepoznatljivost blogiranja i razliku od TV, časopisa, knjiga i ostalih sadržaja na internetu i zato je glavna osnova kvalitete.

To znači da se prepisivanje i kopiranje ne može nikako ocijeniti kao kvalitetno blogiranje, ali ako se prepisivanju ili kopiranju doda sadržaj koji količinski premašuje spomenuto, pa je uz to zanimljiv i originalan, može se govoriti o kvaliteti blogiranja.

Tako nekako ja razmišljam u vezi blogiranja.

Od početka mog blogiranja, daleke dvijetisućeišeste, koristio sam servis ImageShack.

Ajmo pribacit na nešto drugo iako je za danas blogiranja bilo dosta.

Prednost ovakvog masovnog blogiranja je to što je puno lakši put do čitatelja.

Hehe... mislim da će ovo biti najkraći post u povijesti blogiranja....

Prema Wikipediji, mikro-blogiranje je: " Mikro-bloggiranje je oblik blogiranja koji omogućava korisnicima da napišu kratki tekst (obično manje od 200 znakova) te ga objaviti, bilo svima ili ograničenoj grupi koja može biti izabrana od strane korisnika.

Posebno su zanimljiva područja procvata ' blogiranja ' kulinarstvo, moda, kozmetika i tehnologija, a, primjerice, politički i ekonomski blogeri često postaju metom akvizicije novinskih izdavača.

Ovih je dana godišnjica mog blogiranja.

Vrlo je lako sjediti sa strane, promatrati, smišljati svoje odgovore i zaključke, praviti se pametan, uzdizati se u nebesa i raditi od sebe boga i vraga sve dok ne zatrebaš upotrijebiti svoju glavu pa skužiš da tu nema ničega osim praznih pretpostavki i onoga što si čuo/vidio... ne, ne znaš ti mene.... prazna slova na papiru/webu ne moraju značiti ništa.. samo možda ispušni ventil i kao što rekoh na samom početku blogiranja, izbacivanje viška gluposti iz glave kako bi stalo novih gluposti, novih komentara stranaca sa strane, novih pametovanja anonimaca sramnih da pokažu svoje lice i svoju čud, skrivajući se iza maski i nickova misleći kako je to pametan potez kako bi i nadalje sakrivali taštinu, nezadovoljstvo i ogorčenost samim sobom.... opet kažem, ne znaš ti mene stranče... ti koji stojiš preko puta... gledajući me sa visoka, promatrajući me kao malog mrava kojeg kao malo dijete možeš stisnuti i izvući život iz njega... ne znaš ti mene stranče... ti koji sa podmuklim osmjehom sjediš u kafiću, podbočen manikiranom šakom, omotanom skupocjenim satom, u kravati i odjelu nekog tamo kakti slavnog čovjeka koji je bio više od tebe u stanju sakupiti hrpu glupog materijala sa još glupljim nazivom i prišio to u krpe koje ti zoveš odjelom... ne znaš ti mene stranče... koji sa pogledom rastjeravaš sve živo i neživo oko sebe upijajući atome kisika kao da si njihov vlasnik... i ako budeš ipak u stanju pročitati ovaj text, ali stvarno pročitati bez korištenja nekih glupih zatupljenih vještina brzog čitanja koje si platio na nekom tečaju u nadi da ćeš biti pametniji zato što u pol minute pročitaš tri moja texta a ne znaš procesuirati niti pol rečenice.... da, ti stranče... tebe se tiče... e pa da pokušam objasniti tebi, kao malom djetetu od tri godine koji se čudi lokvi vode nakon kiše i pita od kud to.... ja sam osoba koju nikad nećeš shvatiti makar čitao milijun puta jedno te isto, nećeš shvatiti... možda jesam glupa, oštečena ili bez skupog sata na ruci... odjela nekog stranca, ali sam osoba sa debelim iskustvom i previše znanja koja se ne mogu naći u knjigama koje čitaš u pol minute... ja sam ponosna majka, ja sam osoba sa iskustvom života kojeg ti nećeš vidjeti niti u filmovima niti pročitati u knjigama... osoba sam koja u životnom stažu ima sretnih trenutaka koliko i nesretnih... sretnih sječanja koliko i nesretnih... ja sam osoba koja se uzdigla na noge svojim trudom, svojim greškama i životnom školom... osoba koja je kao komad tvog odjela u Nazorovoj čekala osobe koje će htjeti baš to.... četiri godine... ja sam osoba koja je živjela sa tim pečatom pola života, sa roditeljima koji su mene izabrali... nisu me dobili kao tebe tvoji... donjela te roda jel?