Za razliku od navedenih apsurdnih konstrukcija, Božju opstojnost možemo spoznati objektivnim razumskim argumentima (premda ne prirodoznanstvenim eksperimentima), a isto tako i potvrditi vjerodostojnost njegove objave.

Začuđuje da je ta ustanova ostvarena u sistemu koji je nijekao Božju opstojnost, zabranjivao izvanjsko očitovanje vjere, rušio kršćansko znakovlje.

Ali na isti način spoznajemo i Božju opstojnost: neizravno, promatranjem učinaka (posljedica) Njegove djelatnosti, a to je svijet, koji mora imati prvi uzrok Boga.

Teorijski dokazi za Božju opstojnost nastoje pronaći istinu, tj. kriterij je njihova uspjeha istinitost njihovih premisa i konkluzija.

Zasluga je velikog Rahnera da je upravo upozorio na zaboravljenu činjenicu kako npr. novozavjetni pisci i spisi uopće nemaju potrebe ni povoda da svojim čitateljima ili slušateljima dokazuju Božju opstojnost.

Što reći nego uvesti sebe u ovu jednostavnu, a i složenu problematiku Tominog zanimanja za onostrano i kako doći do takvih odgovora bilo znanstvenim eksperimentom ili umovanjem i na kraju samom vjerom dokučiti Božju opstojnost i vječnost.

Govoreći kako je Bog jednostavno prevelik za ovaj svijet i da se na temelju našeg ograničenog znanja i materijalnog svijeta ne može zaključiti nešto iz svijeta gdje nema niti prostora, niti vremena i što se ne može direktno iskusiti kao da je opovrgnuo svu vjerodostojnost dokazima za Božju opstojnost sv. Anselma Canterburyjskoga i sv. Tome Akvinskoga.

Za kraj, iako kao umna bića pretpostavljamo Božju opstojnost, iako je postuliramo na gore navedeni način, valja naglasiti da Kant umna bića shvaća pod vidikom reda svrha (KPU: 180), koja nitko ne smije smatrati sredstvom za postizanje svojih ciljeva, jer su umna bića subjekti moralnoga zakona (KPU: 181) - jesu sveta, djeluju prema dužnosti kojom s izvršava poštivanje moralnoga zakona (sadržanog u kategoričkom imperativu) što proizlazi iz naše autonomije volje odnosno slobode.

Želio sam biti biskup svima, katolicima, pravoslavcima, židovima i muslimanima, također i onima koji ne vjeruju u Božju opstojnost.

Konačno, Božju opstojnost pretpostavlja pojam pravednosti.

Njihova bi valjanost bila neupitna sve da i samo jedan od milijun ljudi vjeruje u Božju opstojnost.

Kroz povijest je postojala težnja da se da nekakav dokaz za božju opstojnost.

Pragmatički argumenti: Pascalova oklada (sigurnije se kladiti na Božju opstojnost), Jamesov argument (bolje je za čovjeka da vjeruje, čak i ako Bog ne postoji).

Tako snažan argument u prilog svojih teza, oštroumni Ivan Karamazov sigurno neće previdjeti i propustiti, čak i bez obzira na to afirmira li on Božju opstojnost iz retoričkih razloga ili time izgovara svoje stvarno uvjerenje.

No bila ona točna ili ne, izneseni argument za Božju opstojnost nije ugrožen, jer:

To je bila činjenica čak i u slučaju kad smo vjerovali u Božju opstojnost.

Uz tradicionalne argumente za Božju opstojnost u novije vrijeme pojavljuju se i drugi načini opravdanja vjerovanja u Božju opstojnost, kao i argument iz vjerojatnosti koji se oslanja na tradicionalne argumente, ali se i služi originalnim pristupom prilikom njihova opravdanja.

Vrste filozofskih argumenata za Božju opstojnost

Pascal razrješuje dilemu oko spoznaje Boga na njemu specifičan način: ili je moguće jasno prihvaćanje i povjerenje u vjeri ili, ukoliko to nedostaje, uvođenje načela oklade, pri čemu je za čovjeka, u ograničenosti njegove spoznaje da dokuči tu istinu, korisnije kladiti se za Božju opstojnost.

Teleološki se argument za Božju opstojnost temelji na zamjećivanju svijeta kao inteligentno (pametno, razumno) uređenoga, usklađenoga i usmjerenoga.

Posve neovisno o Bibliji, razum može otkriti dostatne razloge kako bi jamčio Božju opstojnost.

Neprestano se diljem svijeta pokreću najrazličitije kampanje, no jedino i upravo ta koja želi sijati sumnju u Božju opstojnost posebno je atraktivna medijima u Hrvatskoj koji o njoj tako izvješćuju da se ne da sakriti njihovo priželjkivanje da se nešto slično dogodi i u Hrvatskoj.

Najvažnija je 10. točka »Koliko god nam je osnovni kriterij teizma i ateizma vjera u Božju opstojnost, cjeloviti je spektar jednih i drugih područja te graničnih pitanja i odnosa mnogo širi.

Kritika religije nije opovrgavanje dokaza za Božju opstojnost ili nastojanje umanjivanja njihove s nage.

Jednako je smiješno dokazivati božju opstojnost kao i nijekati je u filozofijskom smislu.

Ateist dakle ne vjeruje u božju opstojnost, ali i ne dokazuje njezinu nemogućnost, već jedino ne pristaje da kao istinitu prihvati nedokazanu tvrdnju.

Mnogi ljudi čeznu za tim da nađu životni smisao i uvjere se u Božju opstojnost.

Vjerovanje u božju opstojnost, bez određenog religijskog izraza, po praktičkim konzekvencijama jednako je ateizmu.

Stoga znanstvenici smiju, čak su i kao vjernici potaknuti da to rade što bolje, istraživati koliko god mogu, a da to nikada neće ugroziti ni Božju opstojnost ni Božje stvoriteljsko djelo.

Pascal razrješuje dilemu oko spoznaje Boga na njemu specifičan način: ili je moguće jasno prihvaćanje i povjerenje u vjeri ili, ukoliko to nedostaje, uvođenje načela oklade pri čemu je za čovjeka, u ograničenosti njegove spoznaje da dokuči tu istinu, korisnije kladiti se za Božju opstojnost.