U 13. st. u hrvatsku bosansku državu, kojoj pripada i Humska zemlja (Hercegovina), kao misionari dolaze najprije dominikanci, a nakon njihova neuspjeha franjevci, koji ubrzo postižu velike uspjehe u vraćanju bogumila ili " bosanskih krstjana " u krilo katoličke Crkve i vjere.

Fra Dominik Dr Mandià ¦ je napisao dvije knjige o Bosni, jednu kao povijest Banovine a drugu kao povijest Crkve bosanskih krstjana.

Elementi fantastičnog žanra najčešće su u priče ugrađeni kroz motive vjerovanja i religije srednjovjekovnih bosanskih krstjana, kroz subjektiviziranje nadnaravnih bića iz tih vjerovanja, kroz postavljanje magijskih predmeta kao ključeva radnje, ili kroz podžanr alternativne povijesti, no ima autora koji su u obradi zadane teme hrabro zagazili i u pravi, čisti SF.

U taj krug pokreta za obnovljenim življenjem Evanđelja, možda je moguće smjestiti i pokret bosanskih krstjana.

U Bosnu dolaze kao misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, već 1291. godine i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas.

Franjevci su došli u Bosnu kao iskorjenitelji nauka bosanskih krstjana, zamijenivši dotadašnje misionare dominikance, koji su također radili na suzbijanju istog nauka.

U toku Sabora na Bilinu Polju (kod Zenice) dne 08.04.2003. Papin legat nije našao u vjeri pripadnika Crkve bosanskih krstjana nikakve ' heretià ke ' nastranosti, i Nemanja je pretrpio neuspjeh sa svojim planom da se domogne položaja Velikog Bana Bosne i to - s obje strane Drine i na oba carstva odjednom

Ćinjenica je da se je pisanje i izgovaranje titule ' ban ' u našim krajevima očuvalo u toku dvadeset pet stoljeća neprekidne upotrebe, bila je moguća samo zahvaljujući tome što su voditelji Banskih ureda u Bosni bili najviši djelatnici, najprije jednobozačkog mazdejstva, a zatim i Crkve bosanskih krstjana.

Dakle, pokušajem rušenja Crkve bosanskih krstjana, Stefan Nemanja je, udario i na tradiciju laičke vlasti, odnosno same Banovine Bosne, koju je učinila mudrom i pismenom naša vjerska jednobozačka tradicija.

Za razliku od danas priznata stručnjaka za pitanja bosanskih krstjana Franje Šanjeka, koji drži da je krivovjerje bosansko-humskih krstjana došlo u hrvatske zemlje sa zapada, Dominik Mandić je svoju iscrpnu studiju temeljio na bogumilstvu, koje su trgovci na putu iz Bizanta, odnosno područja Bugarske preko dalmatinske obale ili pak s područja Crvene Hrvatske mogli proširiti u Bosnu potkraj 10. stoljeća.

Na Bilinu polju (kod Zenice) državno crkveni sabor (8. travnja 1203.) rješava spor oko pojave heterodoksnih bosanskih krstjana, uz nazočnost bana Kulina, papinskoga legata i brojnoga naroda.

Ima mišljenja da je naš Zborni osnovan da bi se spriječio prodor bogumilskog učenja bosanskih krstjana iz Bosne, no razloga bi moglo biti i više.

Pitanje Crkve bosanskih krstjana i danas je aktualno, premda je ona uglavnom nestala pred samo osmansko zaposjedanje Bosne i Hercegovine.

Mandićevu pak studiju Bogumilska crkva bosanskih krstjana možda je u nekim svojim postavkama danas nadiđena, nu vrijedno prikupljeni i analizirani podatci te brojene usporedbe domaćih i stranih vrela o pojavi, razvoju i pogledima na bosansko-humske krstjane, svojevrsni je kompendij znanja o srednjovjekovnoj Bosni, ustrojstvu, djelovanju i razvoju ove krstjanske zajednice te duhovnim kretanjima na srednjovjekovnom hrvatskom području, kao i krivovjernim sektama srednjovjekovnoga zapada i istoka.

Glavna djela Dominika Mandića su:« Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda »,« Bogumilska crkva bosanskih krstjana »,« Crvena Hrvatska »,« Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH »,« Etnička povijest Bosne i Hercegovine ».

Na temelju franjevačkih izvora i djelomično objavljenih turskih dokumenata Mandić navodi i svoje izračune kako je u doba osmanskoga zaposjednuća u najboljem slučaju moglo biti oko 90 tisuća pripadnika crkve bosanskih krstjana, što je tada činilo otprilike jednu petinu pučanstva.

Ćirilica se počinje oblikovati u XII.. i XIII. stoljeću na kamenim spomenicima, ali i na drugim materijalima, za liturgijske i druge potrebe bosanskih krstjana te za potrebe bosanske i hrvatske diplomatike.

Hercegovački spomenici franjevačkog reda iz turskog doba, sv. I 1463 1669., Mostar, 1934., 10 11./pa i prije 1514./karta na str. 395. u: Bogomilska crkva bosanskih krstjana, sv. II.

Kako se većina stećaka nalazi u Bosni i Hercegovini mnogi su skloni tvrditi da je njihov postanak vezan za opstajanje srednjovjekovne države Bosne i djelovanje Crkve bosanske (odnosno bosanskih krstjana ili bogumila).

Kotromanià ¦, sin kneginje bribirske, odluà io je da se otrese madžarske nasrtljivosti i stalnog tužakanja kod svete Stolice, da su pripadnici Crkve Bosanskih krstjana " heretici ", on je stvorio veliku svehrvatsku Ligu protiv madžarskih nasrtljivaca i uzeo naslov ' kralja Hrvatske i Dalmacije '.

Papa je to dao provjeriti na Saboru na Bilinu polju i došao do zaključka da je u Crkvi bosanskih krstjana teologija kompatibilna s teologijom u Katoličkoj crkvi, da je tu različit samo jezik.

Omer-paša Latas protjerao ga je zbog političkog angažmana (zbog teksta " Želje i molbe bosanskih krstjana ") u Carigrad i trajno mu zabranio povratak u Bosnu, a o složenosti odnosa Jukić-Latas napisana su cijela poglavlja u literaturi.

Ako hoćeš da sagledaš vjerski aspekt, poznato je prisustvo bosanskih krstjana na lokacijama koje si ti pomenuo, ali su prije te hrišćanske hereze (koja se kasnije oblikovala u crkvu bosansku) ta područja bila obuhvaćena hrišćanstvom zapadnog i istočnog obreda (odnosno, kasnije katolici i pravoslavci).

Iz Dalmacije i Slavonije moglo se misionariti po središnjoj Hrvatskoj koja je u to doba osumnjičena kao utočište heterodoksnih bosanskih krstjana.

Njihovi nadgrobni kameni spomenici - stećci se nalaze svuda po Bosni i okolnim zemljama i smatraju se najvažnijim materijalnim ostacima bosanskih krstjana.

Dubrovčani spominju i da su hiže bosanskih krstjana bila svratišta dubrovačkih trgovaca i diplomata poput svratišta u pravoslavnim manastirima i katoličkim samostanima.

Po franjevačkoj predaji u Bosni, koju je između drugih zabilježio Luka Wadding u Analima franjevačkog reda, samostan i crkva u Milima bili su razoreni od strane bosanskih krstjana, po svoj prilici 1437. za turskih haranja u srednjoj Bosni, kada je bilo porušeno 16 franjevačkih samostana.

Moćnici u katoličkoj crkvi stoga, svjedoči povijest, u svojoj nesnošljivosti nisu prezali ni od nesmiljenog progona bosanskih Krstjana, uz pomoć plemićkih vojski susjednih država, posebice Ugarske.

U nas sigurno postoji takva zajednica laičkog bratstva na benediktinskom posjedu Suhovara kod Zadra (1198), a najstarije zajednice bosanskih krstjana također odgovaraju ovom uzoru.

nazivanje bosanskih krstjana bogumilima je krivo. to je posprdni naziv koji su im dali pravoslavci hoteći ih oklevetati. u historiografiji ga je opreuzeo žiro truhelka, no u izvorima krstjanskog porijekla oni su bili normalna krščanska crkva, smao neposlušna papi i carigradskom patrijarhu jednako.