S otomanskim osvajanjima postupno nestaje i heterodoksne Crkve bosanske, iako se povijesno ne može utvrditi, a još manje dokazati, masovni pristup krstjana islamu, kao što to tvrde i uvjeravaju neki suvremeni povjesničari, ponajčešće iz muslimanske kulturne sredine.

Također, specifičnost same Bosne čini " hereza " bosansko-humskih krstjana, koju su starija znanstvena istraživanja smatrala ogrankom dualističko-gnostičke sekte potekle od bugarskih Bogumila, no po općenito prihvaćenim novijim znanstvenim spoznajama radi se o vjerskoj sljedbi nastaloj iz zapadnog kršćanstva koja je kao osnovu imala nerazvijenu katoličku teologiju (uz neke organizacijske elemente preuzete iz pravoslavnog monaštva), a nastala je i održavala se zbog relativne izoliranosti bosanskog područja.

U 13. st. u hrvatsku bosansku državu, kojoj pripada i Humska zemlja (Hercegovina), kao misionari dolaze najprije dominikanci, a nakon njihova neuspjeha franjevci, koji ubrzo postižu velike uspjehe u vraćanju bogumila ili " bosanskih krstjana " u krilo katoličke Crkve i vjere.

U duhu srednjovjekovnih laičkih bratstava Crkva bosansko-humskih krstjana ima svoje punopravne članove, Âťkršteniem⠀, koi su prave vere apostolske, praviem⠀ kr⠀ st⠀ janom⠀ kmetem⠀ i pravem⠀ kmeticam⠀ kr⠀ st⠀ janicam⠀. ÂŤ Slijede Âťkrst⠀ jani i krst⠀ janice koi greha ne ljubeÂŤ i Âťmr⠀ sni ljudeÂŤ.

Am (en) ÂŤ, tj. da je bio vrlo ugledan član vjerničke zajednice Crkve bosansko-humskih krstjana i darežljiv u odnosu na predstavnike njezine hijerarhije.

Iz teksta abjuracije razvidno je da papa nastoji urediti život krstjana po uzoru na postojeće statute redovničkih zajednica.

Fra Dominik Dr Mandià ¦ je napisao dvije knjige o Bosni, jednu kao povijest Banovine a drugu kao povijest Crkve bosanskih krstjana.

Elementi fantastičnog žanra najčešće su u priče ugrađeni kroz motive vjerovanja i religije srednjovjekovnih bosanskih krstjana, kroz subjektiviziranje nadnaravnih bića iz tih vjerovanja, kroz postavljanje magijskih predmeta kao ključeva radnje, ili kroz podžanr alternativne povijesti, no ima autora koji su u obradi zadane teme hrabro zagazili i u pravi, čisti SF.

Pojam redovnik, u smislu člana heterodoksne Crkve bosanske, najvjerojatnije se oslanja na zajednički život krstjana.

Francuski katari dolazili su na nauk kod naših dobrih Krstjana, prvo u Hrvatsku, a kasnije u Bosnu.

U taj krug pokreta za obnovljenim življenjem Evanđelja, možda je moguće smjestiti i pokret bosanskih krstjana.

Uz nazočnost bana Kulina i papinskih legata na državnom crkvenom saboru (1203.) na Bilinom Polju (kod Zenice), gdje se rješava spor oko pojave heterodoksnih krstjana, prisustvuje svemu i brojni narod.

U Bosnu dolaze kao misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, već 1291. godine i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas.

Tvrtković je prezime koje su otomanski popisivači dodjeljivali domaćinstvima krstjana koji su na islam prelazili u vrijeme vladavine Tvrtka II.

Franjevci su došli u Bosnu kao iskorjenitelji nauka bosanskih krstjana, zamijenivši dotadašnje misionare dominikance, koji su također radili na suzbijanju istog nauka.

U toku Sabora na Bilinu Polju (kod Zenice) dne 08.04.2003. Papin legat nije našao u vjeri pripadnika Crkve bosanskih krstjana nikakve ' heretià ke ' nastranosti, i Nemanja je pretrpio neuspjeh sa svojim planom da se domogne položaja Velikog Bana Bosne i to - s obje strane Drine i na oba carstva odjednom

Vukosavu iz 1010, Radošu iz 1387, te biskupima Vilemiru »reda svetoga Bazilija« iz 1446. i fra Danijelu iz 1563, »koji bi od Turaka ubijen i koga tilo bi od krstjana ukopano u crkvi manastira Ljubuškoga«.

Historijski gledano, to područje je, pored Huma, poznato po prisustvu bosanski krstjana.

Kao drugo, zna se da je tih krstjana bilo premalo da bi se njima mogao objasniti velik broj muslimana u Bosni.

Ćinjenica je da se je pisanje i izgovaranje titule ' ban ' u našim krajevima očuvalo u toku dvadeset pet stoljeća neprekidne upotrebe, bila je moguća samo zahvaljujući tome što su voditelji Banskih ureda u Bosni bili najviši djelatnici, najprije jednobozačkog mazdejstva, a zatim i Crkve bosanskih krstjana.

Dakle, pokušajem rušenja Crkve bosanskih krstjana, Stefan Nemanja je, udario i na tradiciju laičke vlasti, odnosno same Banovine Bosne, koju je učinila mudrom i pismenom naša vjerska jednobozačka tradicija.

Za razliku od danas priznata stručnjaka za pitanja bosanskih krstjana Franje Šanjeka, koji drži da je krivovjerje bosansko-humskih krstjana došlo u hrvatske zemlje sa zapada, Dominik Mandić je svoju iscrpnu studiju temeljio na bogumilstvu, koje su trgovci na putu iz Bizanta, odnosno područja Bugarske preko dalmatinske obale ili pak s područja Crvene Hrvatske mogli proširiti u Bosnu potkraj 10. stoljeća.

Na Bilinu polju (kod Zenice) državno crkveni sabor (8. travnja 1203.) rješava spor oko pojave heterodoksnih bosanskih krstjana, uz nazočnost bana Kulina, papinskoga legata i brojnoga naroda.

Usto, obvezuje se na vojnu i financijsku pomoć, suradnju s katoličkom Crkvom u vezi eliminacije krstjana, - 1361. Papa daje bosanskom biskupu odobrenje da katolički križari (čitaj: Ugri) mogu neometano oružjem ući u Bosnu u slučaju rata protiv " nevjernika ".

Nakon pada bosanske države usljed turskim osvajanja pada i crkva krstjana (Bogumila) koja ne dobiva mjesto u turskom carstvu.

Zasebnu cjelinu čine hrvatskom ćirilicom ili bosančicom pisani tekstovi na području Bosne i Huma, od kojih su najpoznatiji tekstovi Povelja Kulina bana iz 1189., kao i niz spisa naravi diplomatsko-trgovinske, te vjerskonabožne za potrebe krstjana Crkve bosanske.

Ima mišljenja da je naš Zborni osnovan da bi se spriječio prodor bogumilskog učenja bosanskih krstjana iz Bosne, no razloga bi moglo biti i više.

Prvak bosansko-humskih krstjana naziva se djed.

Crkva bosansko-humskih krstjana imala je istovremeno i po nekoliko gosta i staraca.

Krstjana nije bilo uopće u većem dijelu sadašnje BH, a u srednjem su dijelu bili manjina ili samo dio mozaika - npr u Humu gdje je ostalo više svega katoličkog i pravoslavnog itd.