odlazio sam, kao klinac, baki i djedu u jednu selendru gdje je Bog Rekao Laku Noć i tamo provodio večinu ljetnih praznika (osim moreta na koji su me brižni roditelji odvlačili svakog 1. 8.). na kraju te selendre bijaše zemljani drum koji je vodio u cigansko naselje Derjan. pedesetak malenih kućica od cigle nabijače okrečene vapnom (neke toliko davno da se bijela boja pojavljivala samo u tragovima) i pokrivene trskom. u tih se pedesetak kučica tiskalo valjda tisuću duša. u nekima je živjelo i pet generacija jer, mlade su se cigančice puštale u promet čim su mogle dohvatiti kvaku na vratima. cijelo je naselje, od zore do sumraka, bučilo cikom musave, polugole, bosonoge dječurlije. ta cesta, taj zemljani drum, bilo je prekrivena debelim slojem fine prašine. kao da je neko prosuo po podu nekoliko vreča brašna (onog ' ' nulera ' ' za kolače). bosonogi dječiji stampedo, koji je jurcao za krpenom loptom, podizao je tu prašinu u sivkastu maglu. prvi sam puta u to naselje zašao poslom. tražio sam nekog Nikolu koji je nadničio kao mojih predaka. koračao sam po tom drumu u kožnim sandalama. prašina mi se uvlačila u obuću i lijepila na oznojene noge. osječao sam se kao da gackam po blatu.