Za tvoje nedaće nije kriva Hrvatska i sada umjesto da još mirno živiš dok ti je suđeno, grizeš kao čegrtuša pa pokušaj još jednu varijantu, nađi negdje sliku brozovu, gospodina druga svoga, klekni pred nju moli za zsvoje zdravlje, možda te usliši. 100 ljudi 100 čudi, neki bi zašutili i razmislili gdje su pogriješili, kome su učinili zlo i td.

Mediji, " slobodoljubivi " intelektualci, pa čak i najviše državne institucije diskretno " glancaju " Brozovu sliku.

Moguće je da je taj Walter igrao Titovu/Brozovu ulogu za dijela Drugog svjetskog rata od svibnja 1944. do rujna 1944.

Autori suprotstavljenoga pravopisa, profesori Silić i Anić, nisu reagirali na izdavačeve izmišljotine iako su znali da su pogrješka, ne ću i napitci činjenice hrvatskoga jezika pisane forme ne 50 nego više od 500 godina, a da se prve dvije nalaze i u Brozovu »Hrvatskom pravopisu« iz 1892. godine, na koji se njihov izdavač i oni sami pozivaju.

S druge strane, upitan o Titu, novinarki će odreći pravo da Tita naziva Hrvatom, smatrat će to njezinom neupućenošću ili čak tvornom srpskom uvredom: " On se nikad nije izjasnio kao Hrvat niti smo ga ikad smatrali Hrvatom. " I dok tako pada u mistični zanos, možemo ga zamisliti kako na nekom svehrvatskom gumnu, nasred Markova trga, skupa s Tuđmanom, Šuškom, Maksom Luburićem i Antom Pavelićem razvrstava ljudske glave i razabire ih kao što se razabire grah, i kako naišavši na Brozovu glavu, Hebrang s pika veli kako ta nije i ne može biti hrvatska, i šta ga onda nekakva Ruža Ćirkovićeva provocira tvrdeći suprotno?

U Brozovu slučaju radilo se o revolucionaru - vođi koji je prvo gledao na probitak svjetskoga komunizma, no sam život ga je doveo do toga da zemlju kojoj je stajao na čelu modernizira i uključi u svjetske tokove, naglašavajući mirotvorstvo i međunarodnu suradnju-što je bio i put njegove osobne afirmacije, kao i realističan pristup u situaciji kad je komunistički radikalizam mogao dovesti jedino do nuklearne apokalipse.

Mnogi pratitelji televizijske scene svakako još pamte da je Vrdoljak opljačkao Titove memoare seriju o Brozovu životu koju je sedamdesetih realizirao Veljko Bulajić i brojne kadrove Tita koji uživo govori o sebi hladno uvrstio u svoj novovremeni uradak bez dozvole autora (spomenutog gospodina Bulajića).

Kaj je pisac htio poručiti zamjenom - Titovu za Brozovu???

No, sada smo već iskoračili iz ovoga članka. (Priča o religiji u koumnizmu osobito Brozovu je ipak zasebna tema.

nego da se vratimo na temu... batakljune dragi, možeš li ti meni reći koju više o političkim zatvorenicima u vrijeme banovine hrvatske. gdje mogu pročitati nešto o tome jer prvi put čujem? kolika je u banovini bila stvarna moć mačeka i hss-a a koliko je banovina bila tek forma da zadovolji nezadovoljne hrvate? također, stvari nisu crno-bijele. jugofil maček je najzaslužniji za stvaranje banovine.teško mu je bez ikakve rezerve zalijepiti etiketu jugoslavena. puno je to slojevitije. bez obzira na sve ovo, nimalo mi se ne sviđa tvoj stav o dolasku komunista na vlast. mislim da je vrlo sličan kardeljevu i brozovu. ispod žute kože ti si crveni.

No, 7. svibnja upisan je u Brozovu krštenicu i matične knjige knjige općine Tuhelj pod koju je u to doba potpadao i Kumrovec.

Brozovu djelatnost i daljnje dorađivanje njegovih rješenja nastavio je u prvoj polovici našega stoljeća Dragutin Boranić.

Sud u Pragu proglasio je u četvrtak 1. studenoga Ludmilu Brozovu-Polednovu krivom za sudjelovanje u zavjeri koja je dovela do osude i pogubljenja prodemokratske aktivistice Milade Horakove 1950. godine.

Razvijeni sustavi - duhovito se izrazio Josipović - usavršili su legendarnu Brozovu poruku kako se " ne treba držati zakona kao pijan plota ", nastupajući u postupcima fleksibilno, primjereno okolnostima, i tražeći varijante koje će najbolje zadovoljiti društvenu svrhu kažnjavanja.

Češki sud osudio je u četvrtak Ludmilu Brozovu-Polednovu, 85 - godišnju bivšu komunističku tužiteljicu, na osmogodišnju zatvorsku kaznu zbog sudjelovanja u ubojstvu prodemokratske političarke 1950. godine, objavila je agencija ČTK.

Odbacivši dvostrukosti koje su iz srbskoga jezika ušle još 1971. i u njihov spaljeni pravopis zvan " Londonac " i još do 1994. i u 4. izdanje njihova pravopisa - 5. izdanje Babià ¦/Finka/Moguševa Hrvatskoga pravopisa (preraà eno izdanje Školska knjiga 2000.) i Babià ¦/Hamm/Moguševa Školskoga pravopisa (Školska knjiga 2005.) u kojima auktori sliede Brozovu pravopisnu tradiciju iz 1892., razlikuju se prema rieà ima prof. Stjepana Damjanovià ¦ a na HTV-u 21.2.2005. u emisiji Otvoreno (o pravopisu), samo u 3 i pol pravila od Anià ¦/Silià ¦/Jojià ¦ kina iz Novoga Libera.

Pozornost u tom, nazovimo ga, »kumrovečkom slučaju« treba usmjeriti ne samo na svakako kontroverznu, a po mnogim povijesnim pokazateljima i zločinačku Brozovu ličnost, nego i na druge faktore bez kojih svega toga događanja u Kumrovcu ne bi ni bilo.

A ja sam, da mi šetnja bude ugodnija i opuštenija, sišao sa samoga nasipa i dio puta krenuo lijepo uređenim šetalištem uz Brozovu ulicu.

Opisujući ga kao nepokolebljivog i beskompromisnog revolucionara, vođenog slobodarskim težnjama i antifašističkim opredjeljenjem, o Titu je govorio predsjednik ZUABA Krapinsko-zagorske županije Franjo Habulin ističući Brozovu ključnu ulogu u vođenju antifašističkog rata, kao i ulogu u izgradnji poslijeratne Jugoslavije.

Otac mu je vjerojatno likvidiran u Brozovu zatvoru, možda i zato što je Staljin preko njega pokušavao igrati na hrvatsku kartu u podrivanju Brozova režima.

Po Jakovininim riječima knjiga govori o trećem Brozovu posjetu Zapadu.

Iznošene su netočne« činjenice »(o tobožnjem Brozovu poliglotstvu - govorio je zapravo njemački i ruski koje je naučio u vojsci i Kominterni; o pijanističkom umijeću koje nije posjedovao; o tobožnjem neprepoznavanju lokalnih Kumrovčana - dok ga je kumrovečki župnik, s kojim je imao ideološke sporove u 20 - ima odmah prepoznao poslije 2. svj. rata; o prazninama u njegovom životopisu - što je i logično za karijeru profesionalnoga revolucionara za koga je promjena identiteta i baratanje lažnim ispravama svakodnevna stvar).

Svako malo povjesničari, razni spisatelji opće prakse, filmski režiseri, novine, televizija i brojni drugi javnosti pokušavaju " prodati " svoju verziju priče o Brozovu životu.

Uronjen u vlastite misli stigao sam u Titovo rodno selo, parkirao auto i trkom se zaputio pred Brozovu kuću.

Nakon II. svjetskog rata taj se odnos revitalizira tako da je Krleža svakako uz izravnu ili neizravnu Brozovu potporu mogao započeti svoj društveni posao na obnovi Društva književnika, Akademije, utemeljenja Leksikografskoga zavoda, kompletiranja zbirke »Zlato i srebro Zadra« pa i podrške u osnivanju Filozofskoga fakulteta u Zadru.

Ne odričući se natruha psihološke drame (otac pokušava izbaviti sina iz otočke vojarne koju drži JNA), Brešan je duhovito predočio pregršt živopisnih lokalnih likova »i s jedne i s druge strane«; iscjeljiteljski duh te komedije kulminirao je u razdoblju premijernoga prikazivanja filma u narodnim masama široko prihvaćenom rečenicom koju žena, putem razglasa, upućuje mužu Srbinu, tvrdokorno ukopanu u vojarni: »Aleksa, skuhala sam ti paštašutu.« Brešanova druga komedija Maršal (1999) govori o Brozovu ukazanju u kamenitom kraju s polovičnim uspjehom; sjajna kada u uvodnu dijelu oslikava lokalne lukavce koji su se požurili, na osobit način, prilagoditi duhu novoga vremena (Govori globalno, djeluj lokalno), tanja kada parodira socijalističke rituale ili kada hoće postmoderno razigrati priču i njezina maršala.

Najvjerojatnije bih uzeo " Brozovu taktiku ": svakom tko se u ratu obogatio stavio bih tablu oko vrata na kojoj bi pisalo " Ja sam ratni prifiter " i prošetao ga ulicama grada

Tom bivšem Brozovu aparatčiku se svojim povlačenjem iz službenoga obilježavanja bleiburških žrtava pridružila i aktualna politička vlast pa se time krug, prikriven retorikom o navodnim europskim vrijednostima zatvorio, što bi za dulje vrijeme Hrvatsku, unatoč završenim pregovorima s Europskom unijom, moglo držati zatvorenom u njezinoj balkanskoj čekaonici.

Srećom, nismo ni Nenad ni ja bili tu, organizatori okruglog stola iz Norveške su shvatili da su debelo pogriješili stavivši Brozovu i nas skupa.

Pisanje pogrješka, strjelica, ogrjev i slično i pisanje ne ću prevladavalo je u hrvatskoj pisanoj praksi i do uvođenja fonološkoga Hrvatskog pravopisa Ivana Broza 1892., prihvaćeno je i u tom Brozovu pravopisnom priručniku, a kad je Boranić od 1921. izdavao prepravljeni Brozov pravopis pod svojim imenom, ostavio je ne ću, a pisanje rje iza suglasnika postupno je napuštao u skladu sa srpskom ijekavskom normom (što pod pritiskom, što svojevoljno).