Predsjednik Bunjevačkog nacionalnog vijeća Branko Pokornić rekao je za skupštinskom govornicom da je nedopustivo da se u obrazloženju Odluke o dodjeli nađu termini poput ' bunjevački Hrvati ', čime se, kako je naveo, negira postojanje bunjevačke nacionalne zajednice.

To moglo funkcionirati dobro samo ako uvijek postoji kompatibilnost bunjevačkog s hrvatskim, kad se kaže Bunjevac da se zna da je to Hrvat.

U budnicama se ispoljava borbeni i hrabri ton kao i kod kasnijeg bunjevačkog pjesnika Nikole Kujundžića.

Samo u tom cjelokupnom ozračju može se razumjeti djelovanje i uloga do tada već afirmiranoga bunjevačkog tribuna Blaška Rajića1 u pripremi i izvedbi te svetkovine.

Tako izvodimo pjesme i plesove Dalmacije, Slavonije i Bunjevačkog područja, rekla nam je Đurđica Turkalj, dopredsjednica KUD-a " Galeb ".

U konkretnim društvenim okolnostima Subotice i Kraljevine Jugoslavije ta će proslava prerasti okvire prisjećanja na ta davna vremena i poslužit će kao prigoda da se organiziranjem velike manifestacije, uz sudjelovanje mnogobrojnih gostiju i lokalnoga bunjevačkog življa, iskaže i manifestira dugo potiskivano, zatomljeno, hrvatstvo Bunjevaca.

Otkrio je još kako u stranim zemljama publiku ostavljaju bez daha izvedbe Bunjevačkog kola, Prigorja, Linđa, ali i elegantnih starih splitskih plesova, ako su dobro izvedeni, kao što to u Splitu rade članovi KUD-a Brodosplit

Dinko Šokčević,« Crkvena unija kao preduvjet nacionalnog ujedinjenja Hrvata i Srba u djelima biskupa Ivana Antunovića », analizirao je raspravu, objavljenu u Beču 1882, Ivana Antunovića (1815 - 1888), pomoćnog biskupa kalačkog i pokretača bunjevačkog narodnog preporoda u Bačkoj.

Prijedlog suradnje i hrvatsko-bunjevačkog zajedničkog djelovanja:

Vojna obavještajna služba iz Subotice poslala je 1934. izvještaj šefu te službe u Beogradu, u kojem ocrtava Âťnarastajuće uspehe hrvatske akcije među BunjevcimaÂŤ.20 U njemu se među ostalim navodi ÂťDa je katoličko sveštenstvo u Subotici, Bajmoku, Somboru, sa biskupom na čelu, potpuno hrvatski orijentisano i stavilo se potpuno u službu širenja hrvatske ideologije među Bunjevcima.ÂŤ Osim nabrajanja uspjeha u toj Âťhrvatskoj akcijiÂŤ, gdje se apostrofiraju i Âťskoro sva bunjevačka univerzitetska mladež, koja se školuje u Zagrebu, gde oni postaju hrvatski šovinisti i prenose ta shvatanja, sa uspehom u bunjevačke maseÂŤ, Hrvatski dom u Subotici, Bunjevačka matica, mladi bunjevački književni naraštaj na čelu s Petrom Pekićem, koji je napisao povijest Bunjevaca-Hrvata, koja je zabranjena jer Âťširi plemenski separatizamÂŤ, biskup Budanović i bivši gradonačelnik Stipić, pada u oči da, kako se to vidi iz zaključka izvještaja, najveću odgovornost za takvo stanje pripisuju doseljenim Hrvatima. ÂťUspesi tog svake pažnje vrednog rada nekolicine Hrvata, za ovih 15 godina u Subotici, Žedniku, Bajmoku, Tavankutu, Somboru, itd. su danas ti, da je sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80 % bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta.

Šćakavica u našim krajevima je zanimljiva najviše stoga što bi ta lako gubeća arhaičnost mogla ukazivati da je potez Imotski - Posušje - Rama centralni dio iseljavanja bunjevačkog subetnika, s najmanje pridošlica sa strane.

U uvjetima s početka dvadesetih godina, kada su golema većinu bunjevačkog stanovništva činili slabo ili gotovo nikako obrazovani poljoprivrednici, rasuti po salašima, uz malen broj ostataka zemljišne aristokracije i veleposjednika, a s iznimno tankim građanskim slojem i malobrojnom inteligencijom, neprofiliranim političkim vodstvom, preduvjeti i šanse za dominantnu prevagu hrvatske opcije, ali i njezinu neutralizaciju, utjecajima dirigiranim iz Beograda, bili su vrlo slabi.

Nacionalno svjesni bunjevački Hrvati su tolerirali tu nehrvatsku struju iz jednostavnog razloga što su bili u srodstvu, da je potrebno svoje držati skupa, tim više što su nacionalno probuđeni bunjevački Hrvati bili svjesni da da hrvatski nacionalno-integracijski proces u Bačkoj nije do kraja završio tih godina. [ 4 ] Suradnja i bliskost je postojala, pa je indikativan slučaj novinara Miška Prćića, bunjevačkog Hrvata, koji iako se izjašnjavao Jugoslavenom, uređivao je od 1925. do 1929. subotičke Hrvatske novine, dakle novine koji se u nosile hrvatsko ime, a to su u ono vrijeme bile jedine novine u Bačkoj koje su se uopće zvale hrvatskim imenom. [ 4 ]

Budući da je Sudarevićeva držao stranu hrvatstvu, krajem 1920. ga je vlada smijenila sa položaja velikog župana i gradonačelnika, kao i ostatak gradske uprave u Subotici u kojoj su velikim brojem bili Hrvati, a na njegovo mjesto stavila Srbina i radikalskog, do 1918. mađarski orijentiranog bunjevačkog Hrvata.

Ovaj dokumentirani događaj je od najvećeg značaja za razumijevanje etnogeneze bunjevačkog naroda, a posebno bačkih Bunjevaca.

Dulić - Prevladavajuće je mišljenje da je ono nastalo od hrvatskog bunjevačkog prizimena DOLIĆ, a čiji potomci žive i danas na području Like, Dalmacije (dalmatinska Zagora, nekdašnja poljička republika - kneževina) i Hercegovine.

zemlja u vlasništviu nam je na mavicama, svilaji i paškopolju. a imali smo imanja i u kukru. naši je greblje na mistu uskočke kovačnice. blizu ilirskog i bunjevačkog.

Potpisnici u pismu izražavaju nezadovoljstvo " što se praksa podjele hrvatskoga naroda na sjeveru Bačke od 2004. godine opetovano provodi uz jasnu potporu državnih tijela, za što je posljednji primjer - najavljeno uvođenje " bunjevačkog " jezika u škole u Vojvodini ".

Dakle, ova se umjetnost polagano rađala, poticala i usavršavala u okrilju Katoličke crkve a na tradiciji bunjevačkog narodnog folklora - pletenja slame, vezano uz proslavu završetka žetve pšenice - Dužijance.

To dakako, ne isključuje i po koju pravoslavnu obitelj među njima u velikom tignju turskih seoba, kao što, još u znatno većoj mjeri, ima katoličkih rodova hrvatskog ili bunjevačkog podrijetla u njihovoj paralelnoj pravoslavnoj grani koju, kao i njih, turski dokumenti nazivaju »Vlasima«.

Murgićevu prije zabilježenu predaju o miješanju romanskog i hrvatskog elementa kod Bunjevaca lijepo osvjetljuje činje nica Luke Sučića, bunjevačkog prvaka i kapetana njihovih odreda u borbi protiv Turaka u Bačkoj (1687 - 1688), rođena u »Albani« u Bosni oko god. 1648. Ta »Albana« nije ništa drugo nego Bila kod Livna, a Sučići stari hrvatski plemići upravo iz tog kraja koji inače nemaju nikakve veze sa romanskim polunomadskim stočarima.

Spomenut ću tek usput položaj hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, i nametanje nekakvog bunjevačkog (dijalekta) kao službenog jezika Hrvatima u vojvodini.

Đurđin, selo pokraj Subotice, od davnina je znan kao primjer bunjevačkog salaškog života; u njemu se danas nalazi jedinstveni bunjevački muzej (još se samo u Baji nalazi slična bunjevačka kuća), u njemu je nastala u svijetu poznata tehnika izrade slika od slame, a u Đurđinskoj je crkvi i jedini križni put na svijetu izrađen od slame.

Projekt stvaranja umjetnog bunjevačkog naroda, na štetu Hrvata je bio dijelom projekta, kojim se išlo zatrti trag postojanja Hrvata uopće.

U njemu su se našli svi nezadovoljnici iz Bunjevačkog kola.

U kulturno umjetničkom dijelu programa članovi spomenutih društava izveli su razne koreografije slavonskog i bunjevačkog kraja, a glumačka družina HKUD-a Trenk predstavila se igrokazom pod nazivom pod nazivom Ljudi zbore, a žene govore.

- Da će prigodom organiziranja bilo kakvih manifestacija imati u vidu i drugu opciju i pozivati je i primati na dostojansven način, čime bi se dalo svjedočanstvo cijeloj zajednici da je platforma hrvatsko - bunjevačkog suživota moguća, da takva suradnja može funkcionirati, kao i da je takva suradnja zapravo neophodna zbog opstojnosti na ovim prostorima;

No, srpske vlasti provode politiku bunjevačkog pitanja pri čemu se forsira stvaranje posebne nacije Bunjevaca, standardizira se bunjevački jezik koji će sljedeće godine biti i službeni.

Tijekom otvorenja organiziran je prigodan programa u kojem su se istaknuli KUD iz Bodovaljaca sa izvedbom bunjevačkog kola te KUD Trenk s prigodnom dramskom izvedbom.

Budući je aktivnost društva " Matija Gubec " bila sve bogatija i da su se u rad društva uključili brojni hrvatski kulturni djelatnici iz Subotice, te da se tako povećao broj zainteresiranih za očuvanje i prezentaciju bunjevačkoga narodnog stvaralaštva i kulture, oživljena je tradicija javne proslave bunjevačkog žetvenog narodnog običaja dužijance, koju je već spomenuti župnik Blaško Rajić uveo još 1911. godine, kada je Subotica još bila dio Ugarske.