Iz Bosne je seobom Bunjevaca i Šokaca prenesena u Slavoniju i Bačku, pa je u XVIII. i XIX. stoljeća postala najizrazitijim narodnim instrumentom Slavonije i Vojvodine.

Krmpotići su, kao najbrojnije pleme unutar skupine Bunjevaca, pred najezdom Turaka, napustili svoje područje između 1465. i 1467. godine i krenuli prema Dalmaciji, na sjever i u Primorje.

Sudjelovali smo na međunarodnom festivalu folklora u Sopronu, u Madžarskoj 2004. g.; na Dječjim Vinkovačkim jesenima u rujnu 2004. g.; bili na gostovanju u Madžarskoj - na Balatonu 2005.; imali prvu pratilju u izboru najljepše djevojke u Hrvatskoj u narodnoj nošnji u 2005. god. na manifestaciji Brodsko kolo, gostovali u Subotici 2006. god. kod Hrvata Bunjevaca.

Druga seoba Bunjevaca u Lič 1627. god.

U obrazloženju ove odluke stoji kako knjiga snažnim literarnim jezikom progovara o gorućem problemu opstojnosti Hrvata - Bunjevaca, da se autor služi (bunjevačkim) narječjem, te da su njegove rečenice literarno njegovane, leksik precizno odabran, dijalozi logični prirodni, nosivi likovi reprezentanti svoga naroda, a atmosfera više upozoravajuća, kritička, nego patetična.

U Vojvodini, uglavnom na sjeveru Bačke, živi skupina od oko 16.000 Bunjevaca koji niječu svoju pripadnost hrvatskom narodu.

U romanu pišete o razlici izme đ u Riš ć ana, Srba i Bunjevaca, Hrvata, kako se me đ usobno tamo nazivate.

Folklorni ansambl KUD-a Hrvatskih željeznica Varaždin posebno njeguje pjesme i plesove iz riznice sjeverozapadne Hrvatske plešući koreografije iz Podravine, Međimurja, Zagorja, Prigorja, ali i plesove Slavonije, Baranje, Banata te plesove Bunjevaca.

Prčić naglašava da su mnogi nazivi za pojedine dijelove nošnje turskoga podrijetla što je posljedica života Hrvata-Bunjevaca pod turskom vlašću.

Potonju smo skupinu procijenili adekvatno udjelu Hrvata, Bunjevaca i Šokaca u ukupnom stanovništvu Vojvodine (1991. taj je udjel iznosio 4,85 %, a 2001. 3,76 %).

Prva dva sveska Leksikona podunavskih Hrvata Bunjevaca i Šokaca, u nakladi Hrvatskog akademskog društva iz Subotice, predstavljena su u Leksikografskom zavodu.

Početkom 1627. godine krajiška komanda naselila je Bunjevaca-Krmpoćana iz Posedarja i Ražanca opet u Lič ili druga seoba.

Risare je pozdravio mons. Stjepan Beretić i zahvalio im što vole i njeguju običaje Hrvata Bunjevaca i što vole Boga i čovjeka, jer to je zalog da ćemo i u budućnosti slaviti Dužijancu.

Hoće li Bunjevci nastaviti svoje hrvatstvo izražavati pod imenom Bunjevaca ili će govoriti više o sebi da su oni Hrvati a onda Bunjevci odnosno da su Bunjevci pa onda Hrvati, to je sada stvar slobodne procjene hrvatske nacionalne zajednice koja u Bačkoj obitava.

Općepoznata seoba Bunjevaca u Podunavlje bila je 1687. godine, pa je na period od 1610. do 1687. godine malo obraćana pažnja.

Seoba Bunjevaca iz Like nije okončana seobom 1610. godine, već su se Bunjevci iz Like selili što u grupama što pojedinačno i kasnije.

Prema Evetoviću, etnički preci Bunjevaca su se u Bačku doseljavali u šest navrata, u trajanju od pet vijekova, između 1241. i 1686. godine.

Pouzdano se zna za dvije veće seobe Bunjevaca u Podunavlje; za onu oko 1610. godine, kada je iz Ličkog sandžaka u ove krajeve prebjeglo oko 10.000 duša, te za onu općepoznatu, drugu seobu 1687. godine, kada su po odobrenju bečkog dvora fra Anđelko Sarčević i vojni zapovjednici Dujam Marković i Juraj Vidaković, preveli i naselili oko 5.000 duša iz Bosne i Hercegovine u okolinu Segedina, Baje, Sombora i Subotice, gdje su pak tokom stotinjak godina vršili dužnost graničara prema još uvijek moćnoj turskoj carevini.

Obnovljena je u 17. st. nakon dolaska Bunjevaca.

Učiteljevanje u prvih 10 godina svećeništva (1862 - 1871) učinilo je da se i kasnije bavio prosvjetom naroda i buđenjem narodne svijesti, književnošću i jezičnim pitanjima osobito kod Bunjevaca.

U novom, 495. broju Književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske iz Zagreba objavljen je kritički prikaz Leksikona podunavskih Hrvata Bunjevaca i Šokaca Mladena Klemenčića, glavnog urednika Hrvatskog općeg leksikona

Oslobođenjem Krbave od Osmanlija dolazi do novog naseljavanja Vlaha i Bunjevaca te Kranjaca koji će se s vremenom identificirati kao Hrvati i Srbi.

Čitam da se spominje i kod bunjevaca i kod šokaca.

Primjera radi spominjemo poznati rječnik Miloša Moskovljevića, knjigu Velimira Terzića o slomu stare Jugoslavije, svojatanje dubrovačke književnosti (Miroslav Pantić i drugi), iskrivljavanje historijskih činjenica u djelu Viktora Novaka »Vuk i Hrvati«, u knjizi Fitzroya Macleana »Yugoslavia« u izdanju beogradske »Revije«, Albe Kuntića »Počeci borbe za preporod bačkih Bunjevaca«, Jovana Zubovića »Krajina i Krajišnici« i drugdje, a diskriminacija jezika očitovala se jasno u favoriziranju istočne jezičke varijante itd.

Osim Blaška Rajića, govorio je dr. Pernar, u ime seljaštva subotički paor Vranje Tumbas, u ime intelektualaca dr. Marko Kuntić, u ime hercegovačkih studenata Stjepan Barbarić, a kao predstavnik ličkih Bunjevaca Josip Tomljanović iz Senja, narodni zastupnik iz Zagreba Milutim Mayer, veliki meštar ÂťBraće hrvatskog zmajaÂŤ i Josip Vuković-Ä ido.

Antunović je u spomenutom članku ukazivao i na potrebu školovanja, budući da je veliki dio tadašnjih bačkih Hrvata Bunjevaca i Šokaca bio nepismen, a i ono malo intelektualaca što ih je bilo bili su odnarođeni.

Poznato je da je među ovim đacima, osim Bunjevaca, bilo i mnogo Mađara i Nijemaca.

Biskup je govorio o povijesti naseljavanja Bunjevaca koji su došli na prostor između Otočca i Senja došavši iz dva pravca, od Liča u Gorskom Kotaru te iz pravca Podgorja.

Povod za ovu proslavu bilo je obilježavanje obljetnice doseljavanja i nastanjivanja Bunjevaca u Subotici.

Iako tragova o njihovu postojanju na ovim prostorima ima i u ranijim vremenima, velika skupina Bunjevaca, predvođenih franjevcima i domaćim vojnim vođama, dolazi 1686. Dva i pol stoljeća od toga događaja, postojanja Bunjevaca na ovim prostorima, zasluživala su dostojno podsjećanje.