Svi slu slični praeludia po građi i korištenim tehnikama, osim što neke skladbe ne koriste pedalne odlomke ili to čine na vrlo jednostavan način (pedalni ton koji traje kroz veći dio skladbe itd.) Poznata sklabda iz BuxWV 146, u rijetkoj ljestvici fis-mol - vjeruje se da je taj preludij Buxtehude skladao posebno za sebe i svoje orgulje, i da je imao svoj vlastiti način ugađanja instrumenta kako bi omogućio rijetko korištene tonalitete.

Vjerojatno su upravo u Lübecku nastala djela koja pokazuju mozaičnost u oblikovanju i računaju s bogatijim i raznovrsnijim zvukovnim oblikovanjem: Toccata u F-duru, BuxWV 156 i koralna fantazija Wie schön leuchtet der Morgenstern, BuxWV 223. Za razliku od njih, skladbe koncipirane manualiter (bez obavezne upotrebe pedala) najvjerojatnije datiraju iz razdoblja u Helsingborgu i Helsingøru gdje je Buxtehude na raspolaganju imao instrumente znatno skromnijih mogućnosti; Toccata u G-duru, BuxWV 164, Preludij u g-molu, BuxWV 163 i tri Canzone (tte) BuxWV 172, 173 i 225 na najbolji način demonstriraju umijeće skladatelja koji rukom iskusnog majstora jednako snažno i zadivljujuće progovara i u najjednostavnijim formama.

Prilika je to da se upoznamo s glavnim karakteristikama njegova orguljskog opusa, pa ćemo tako uz reprezentativan izbor koralnih minijatura predstaviti i tri skladbe oblikovane tehnikom ostinata: Ciacconu u c-molu, BuxWV 159 i Ciacconu u e-molu, BuxWV 160, te Passacagliu u d-molu, BuxWV 161, kao i posebno virtuozne skladbe poput dva Preludija u g-molu, BuxWV 148 i BuxWV149, te i Preludija u C-duru, BuxWV 137 (koji se u nekim izvorima susreće i pod nazivom Preludij, fuga i ciaccona).

Primjer 2), često s određenim stupnjem odjeka (ponavljanje nota, pogotovo u BuxWV 148 i BuxWV 153), širokih skokova ili jednostavnih nizova šesnaestinki.

Značajna iznimka je fuga iz BuxWV 145, koja sadrži šestotaktnu temu.

No postoje varijacije u načinu na koji su građene: u prvoj i zadnjoj fugi iz BuxWV 136, drugi glas ne izlaže temu kao što je primjer u početnoj ekspoziciji; u BuxWV 153, druga ekspozicija koristi temu u invertiranom obliku, itd.

Teme fuge određenog preludija mogu biti i povezane, kao u Frobergerovim i Frescobaldijevim kanconama i ricercarima (BuxWV 150, 152 itd.):

Ovo je uvod iz Preludija u F-duru, BuxWV 145. Ovdje vidljivu interakciju motiva, u kojoj kratki motiv prelazi iz jednog glasa u drugi, gdje ponekad dva glasa zvuče istovremeno, Buxtehude je često koristio u svojim preludijima, često ih proširujući na četiri glasa ili obilnom uporabom pedala.

BuxWV 149 počinje s jednim glasom, nastavlja se paralelnim kontrapunktom kroz devet taktova da bi zatim prešao u strukturu kao što je ona u primjeru 1. Improvizacijski interludiji, slobodni dijelovi i postludiji mogu koristiti širok raspon tehnika, od raznovrsnih načina imitativnog skladanja, do raznih oblika nemotivske interakcije između glasova (arpeggia, akordni stil, figuracija preko pedalnog tona itd.) Oznake za tempo često su prisutne: Adagio dijelovi pisani u akordima cijelih nota ili polovinki, vivace i allegro imitacijski dijelovi i slično.

Skladbe koje ne padaju ni u jednu od ove tri vrste su Auf meinen lieben Gott BuxWV 179, koja je, posve neobično za to doba, plesna suita zasnovana na koralu.

Tu su i skladbe zasnovane na napjevima (Magnifikati BuxWV 203 - 5 i Te Deum laudamus, BuxWV 218), koji su strukturalno slični koralnim fantazijama.

Preludij u g-molu, BuxWV 148, u kojemu je ostinato izveden iz teme jedne od fugalnih sekcija, također završava na isti način.

K tome, u drugom preludiju u g-molu, BuxWV 149, također se koristi sličan bas uzorak na početku skladbe.

Svaka sekcija blisko je povezana s tekstom pripadajućih odlomaka (kromatske izražavaju tugu, žig-fuge radost itd.) Primjeri uključuju Gelobet seist du, Jesu Christ BuxWV 188, Nun Freut euch, lieben Christen g ' mein BuxWV210, Nun lob, mein Seel, den Herren BuxWV 213 i Wie schön leuchtet der Morgenstern, BuxWV 223. Buxtehudeove koralne varijacije obično su u tri ili dva glasa.

Rukopis Johanna Christopha Bacha je pogotovo važan jer uključuje tri poznata ostinata i čuveni Preludij i chaconne u C-duru, BuxWV 137. Iako je sam Buxtehude najvjerojatnije pisao u orguljaškoj tablaturi, većina njegovog rada u standardnom je notnom zapisu.

BuxWV 250, La Capricciosa moguće je nadahnuta Bachovim " Goldberg varijacijama " BWV 988: obje sadrže 32 varijacije (uključujući i dvije arije iz " Goldberg varijacija ").

Također postoji tri djela naslovljena kao fuge: samo prva, BuxWV 174 je prava fuga.

BuxWV 175 je prije kancina (dvije fugalne sekcije na istu temu), dok je BuxWV 176 više nalik tipišnom Buxehudeovom preludiju u kojemu je početak, umjesto improvizacijske sekcije, početak fuga (i to samo za manuale).

Strukturalno, obično postoji uvodni dio, fuga i postludij, ali se ova osnovna shema vrlo šesto proširuje: i BuxWV 137 i BuxWV 148 uključuju punokrvnu chaconne zajedno sa dijelovima vrlo sličnim fugi i tokati.

BuxWV 144 sastoji se samo od kratkog, uvodnog improvizacijskog preludija koji prati duža fuga.

Tekstura je gotovo uvijek barem troglasna, s manjim primjerima četveroglasne polifonije i povremenih sekcija s pet glasova (BuxWV 150 je jedan od istaknutih primjera, s peteroglasnom strukturom u kojoj dva glasa preuzimaju pedale.)

Sličan, a uvijek dobro izbalansiran smisao za dramaturgiju pokazuju i veliki orguljski preludiji poput Preludija u E-duru, BuxWV 141 i Preludija u e-molu, BuxWV 143; njihov glazbeni sadržaj nije monolitan, već je razdjeljen u odlomke jasnih proporcija koje ujedinjuje osnovni temeljni motiv, uvijek nanovo variran.

Od posebnog su interesa slobodno oblikovani međustavci koji pokazuju srodnost s talijanskim tokatama s kojima dijele slobodniji i fleksibilniji način izvođenja (con discretione), jednako kao i raskošni uvodi u svaki od preludija (pedalni solo u BuxWV 143, odnosno bogata figuracija u diskantu u BuxWV 141).

Kao izuzetak od spomenutog izdvaja se koralna obrada napjeva Mit Fried und Freud ich fahr dahin, BuxWV 76, koju je Buxtehude dao otisnuti povodom smrti svoga oca 1674. godine.

Tako je u slučaju Nimm von uns, Herr, du treuer Gott, BuxWV 207 riječ o koralnoj partiti, nizu od 4 verseta od kojih su oni parni oblikovani u formi bicinija dvoglasne strukture s koralnim napjevom u sopranu, dok je Ich ruf zu dir, Herr Jesu Christ, BuxWV 196 zapravo koralna fantazija, tip skladbe većega opsega u kojoj je glazbeni materijal uglavnom izveden iz tekstualnog predloška koralnog napjeva, te se odlikuje prokomponiranošću i posebnim smislom za dramaturgiju glazbenog oblika.

Odabravši za početak koncerta četiri skladbe iz Varšavske tabulature iz 17. stoljeća i Preludij u d-molu poljskoga baroknog skladatelja Jana Podbielskog otkrivao je BiaĹ ‚ ko svoje raskošno umijeće registriranja i biserno jasnog muziciranja, da bi u djelima Magnificat primi toni, BuxWV 203 i u Preludiju u g-molu, BuxWV 149 poznatog njemačkog skladatelja Dietricha Buxtehudea (1637. - 1707.) razotkrio puno bogatsvo orguljskoga majstorstva.

Tri pedaliter praeludija u D-duru (BuxWV 139), fis-molu (BuxWV 146) i d-molu (BuxWV 140) među najomiljenijim su skladateljevim orguljskim djelima i odlično demonstriraju bogatstvo izraza ovog žanra.

Nizovi varijacija (BuxWV 181, 205, 177, i 213) donose koralne melodije s malo ukrasa i predstavljaju tzv. alternatim praksu kod koje je orguljaš improvizirao solo-odlomke u pauzama između stihova koje su vjernici pjevali.

Koralna fantazija Ich dank dir schon, BuxWV 195 prije bi se mogla nazvati koralnim ricercarom zbog strogosti oblikovanja, dok dvije od njegovih najopsežnijih koralnih fantazija donose latinski, a ne njemački predložak: Magnificat Primi Toni, BuxWV 203 izmjenama ukupno 8 slobodnih i imitativnih odsjeka podsjeća na kakav preludij, dok je Te Deum laudamus, BuxWV 218 ujedno i Buxtehudeov najdulji i najvirtuozniji primjer koralne fantazije.

Dietrich BUXTEHUDE (1637 - 1707) Praeludium in C BuxWV 138