Izradio ju je, u Zadru, liječnik Guglielmo da Varignana po nalogu bana Hrvatske i Bosne kako bi spriječio pobačaj Beatrice, tadašnje mlade supruge Karla Roberta Anžuvinca, kasnije kralja Mađarske Karla I, te kćeri njemačkoga cara Henrika VII.

Vladimir Monomah, šurjak njemačkog cara Henrika IV., uspostavio je doduše jedinstvo, ali poslije njegove kratke vladavine (1113. 1125.) staroruska država se raspadala na manje kneževine, nesposobne oduprijeti se Polovcima.

Glas o njegovoj sposobnosti i svetosti brzo se proširio pa je na želju cara Henrika II. i Wiligisa, nadbiskupa iz Mainza preuzeo vodstvo tirinške opatije.

Godine 1022. stolni kaptol u Hildesheimu na prijedlog cara Henrika II. izabra Gotharda za svog biskupa.

U tom čvrstom uvjerenju [... ] osporavam Henriku, sinu cara Henrika, koji se nečuvenom ohološću podigao protiv tvoje Crkve, vlast nad Njemačkom i Italijom i razrješujem sve kršćane od zakletve vjernosti koju su mu dali ili će dati te im zabranjujem da mu služe kao kralju. [... ] I jer [... ] je u zajednici s izopćenima, čini nepravdu i prezire moje opomene, koje sam mu uputio radi njegova spasenja, [... ] odvaja se od tvoje Crkve i pokušava je rascijepiti, zbog toga ga kao tvoj zastupnik vezujem okovima prokletstva [... ].

Ondje je 1060. umro Andrija I., a pretendenti su bili njegov brat Bela I., oženjen kćerkom poljskoga kneza Mješka II., i njegov sin Salamon, oženjen kćerkom cara Henrika III.

Kako je sudjelovao u ratu cara Henrika V. protiv ugarskog i hrvatskog kralja Kolomana, mogli bismo reći da je on prvi od Habsburga koji je došao u dodir s Hrvatima, premda nam je o njegovoj djelatnosti iz tog rata poznat samo potpis na nekoj ispravi izdanoj u Požunu (Bratislavi), gradu u kojemu će se mnogo stoljeća poslije njegovi potomci kruniti za ugarsko-hrvatske kraljeve.

Papa iskazuje svoju svjetovnu moć koja mu nije dana tako što je cara Henrika IV tri dana i tri noći, u snijegu, bosonogog, ostavio da ponizno čeka milost i oproštaj.

O njemu s mnogo simpatija govori katolicki misionar koji je bio poslanik cara Henrika II., Bruno iz Querfurta.

Heraklo je tako predstavljen i na čuvenom plaštu cara Henrika II. zajedno s drugim astralnim prikazima; uz njegov je lik i tekst koji pojašnjava prizor.

Uspon obiteljske moći započeo je u vrijeme njemačkog cara Henrika IV., koji je dao vojvodinu Švapsku svom zetu Fridriku I. von Staufen (1079. - 1105.). [ 2 ] Fridrikov sin Konrad III. postao je njemački kralj 1138. godine.

Prvi dokument u kojem se spominje Nürnberg potječe od cara Henrika III. iz 1050. godine.

Nakon iznenadne smrti svoga brata cara Henrika VI. godine 1197., čiji sin budući car Fridrik II. tada nije imao niti tri godine, Filipa Švapskog je u ožujku 1198. većina knezova izabrala za kralja.

Na osnovi privilegije cara Henrika VI (1190. - 1197.) od 1191. godine kovan je srebrni denar pod nazivom B. piccolo težine 0,648 gr, kao 1/12 dio solda.

Borba careva i papa vodila se nesmiljeno, a pape su čak i pobijedile u prvoj rundi: u 11. stoljeću Grgur VII. izopćio je cara Henrika IV. i tako odvojio Crkvu od države - otada na Zapadu država uređuje svjetovne poslove, a Crkva duhovne, što je temelj demokracije, a što se u teokratskim društvima poput iranskog tek treba dogoditi.

Isključio je cara Henrika IV iz crkve.

Canossa je ostala kao simbol svođenja vlastodržaca na pravu mjeru: papa Grgur je cara Henrika natjerao da se pokloni ili da se ukloni.

Savez Grgura VII. sa Zvonimirom donijet će mu ratove jer Zvonimir često ratuje s Papinim saveznicima protiv Bizanta, Venecije i njemačkog cara Henrika IV. 1892. U Travniku je rođen književnik Ivo Andrić.

Nakon smrti cara Henrika V. godine 1125.

Ona prikazuje cara Henrika s njegovim carskim dostojanstvom: s krunom, žezlom i jabukom.

Kako je to još potkraj 19. stoljeća pretpostavio istaknuti istraživač lokalne povijesti Carlo de Franceschi, a poslije je postalo općeprihvaćeno, Possert se poistovjećivao s utvrdom Sv. Martin koja je prvi put spomenuta u darovnici cara Henrika IV. istarskom markgrofu Urlichu I., kojemu car zbog vjerne službe 1064. donira dvadeset posjeda u Istri, među kojima je i Villa quae vocatur ad Sanctum Martinum.

Možda je zanimljivo dodati da je već 1013. godine papa Benedikt VIII. dopustio da se filioque doda u Credo na misi krunidbe cara Henrika II (isto tako valja dodati da je to učinio na Henrikovo inzistiranje)