Često poistovjećujemo kršćanstvo s društvenim i političkim konzervatizmom, a činjenica je da su sve crkve surađivale s vlastima još od doba cara Konstantina do pravoslavnog klera pod Staljinovom vlašću.

Kada mu se to nije dalo i kada je u četvrtom veku, za vreme cara Konstantina Velikog, vera Hristova proslavila pobedu nad svojim goniteljima, neprijatelj je na nju digao još opasnije gonjenje - unutrašnje gonjenje od strane raznih lažiučitelja, koji su nastojali da razvrate čisto Božanstveno učenje hrišćanske vere primesama raznih ljudskih izmišljotina, kako bi time uništili njegovu životvornu, spasonosnu silu i načinili ga nedejstvenim.

U njoj je seoba Slavena sa sjevera na jug preko Dunava imala veliko značenje, a vijesti cara Konstantina o naknadnoj hrvatskoj seobi učinile su se neznatne, suviše komplicirane i premalo vjerodostojne.

Najvrijedniji izložak svakako je unikatni rimski kalup za naličje brončanog novca cara Konstantina I (306/7. - 337.) iz poznate sisačke kovnice, nastao između 321. i 324. god.

O toj se temi do sada malo raspravljalo iako je baš Dioklecijan Rimsko Carstvo izveo iz dugotrajne krize trećeg stoljeća, pa će dvadesetak vrhunskih europskih istraživača upozoriti na neke od uzroka zbog kojih se ovaj car dugo nalazio u sjeni cara Konstantina. Značenje Dioklecijana u održavanju i reformiranju rimskog imperija neupitno je, ali i to da je njegova slava potamnjela zbog progona kršćana kazao je u uvodnom izlaganju dr. Alexander Demandt, predstojnik katedre za klasičnu povijest iz Berlina. Povijesni izvori kazuju da je Dioklecijan uveo perzijski vladarski ceremonijal te se time uzdigao iznad smrtnika.

Treći najveći grad Srbije, negdašnji Naissus i rodni grad rimskoga cara Konstantina Velikog (to je onaj koji je legalizirao kršćanstvo) nedavno je proglašen najugodnijim gradom za život u Srbiji.

123. Crkva nije imala trajnog mira do cara Konstantina, koji je pobijedio svoje neprijatelje i ohrabren nebeskim znakom izdao zapovijed po kojoj je svakome bilo slobodno pristupiti kršćanskoj vjeri.

Naime u povijesti se prvi put ime Knin spominje u 10. stoljeću i to od strane bizantskog cara Konstantina VII.

Prvi poznati spomen Like, odnosno Ličke župe, zabilježen je u djelu cara Konstantina O upravljanju Carstvom.

Čini se da je autoru (koji nije potpisan) promaknula, za turiste sigurno još intrigantnija informacija koja potječe od samog romejskog cara Konstantina VII.

Dubrovnik je već u 9. stoljeću bio utvrđen grad s lukom i značajnom mornaricom, kada je, prema tvrdnji bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta, mogao izdržati petnaestomjesečnu opsadu Saracena s mora 866. godine, a nešto kasnije brodovljem sudjelovati u bizantskoj opsadi Barija.

Kao sveca se poštuje i cara Konstantina koji je katoličanstvu dao svjetovnu, političku moć.

Tu je za kritičko povijesno rasuđivanje prednost cara Konstantina očita, čim se obrati pozornost na to kako je iz pouzdanih izvora poznato da gotska vladavina u Dalmaciji ne znači niti razorenje Salone niti kraj rimskoga reda u Dalmaciji, nego je on, pošto je car Justinijan 555. konačno skršio Gote, u njoj obnovljen.

Ona je sva polazila od kritike vijesti cara Konstantina. [ 1 ]

Ovdje je i kip cara Konstantina, inače rodom iz okoline Niša, koji je najznačajniji za početak kršćanstva.

Naime, Jelena, majka cara Konstantina, dopremila je stube kojima se Isus penjao i ugradila ih u zgradu.

Bilo je to vrijeme cara Konstantina, kada Prvi ekumenski crkveni sabor 325. godine u Niceji proglašava dogmu da je Krist istobitan s Ocem, a tolerirana kršćanska vjera konačno postaje i službenom državnom religijom, objasnila je Gašpar.

U 15. stoljeću bila je potpunom raspadu, zidove je na okupu držao samo krov, pa je papa Julije II. od milja zvan Il terribile (tal. grozni, strašni) zajedno s tada najboljim svjetskim arhitektom Donateom Bramanteom zvanim Maestro Ruinante (rušitelj) odlučio djelo cara Konstantina sravniti sa zemljom.

Nakon doručka odlazak na razgled Betlehema: obilazak betlehemske bazilike iz vremena cara Konstantina i Justinijana, špilje Isusova rođenja te crkve sv. Katarine s podzem ¬ nim ambijentima sv. Jeronima.

Pises gluposti, nikada vecinska crkva nije vjerovala u reinkarnaciju, temelji Vjerovanja i kanoni Svetog pisma utemeljeni su davno prije cara Konstantina i Nicejskog sabora.

Bazilika cara Konstantina, Aula Palatina, u dalekoj prošlosti prijestolna dvorana cara Konstantina i drugih rimskih careva, danas je pretvorena u protestantsku crkvu.

Po podacima iz zapisa bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta koji su očito pretjerani saznajemo da je hrvatska vojna moć u X. stoljeću zasigurno bila velika.

Posebno se ističe njegova izjava dana desetak dana prije izbora o želji da 2013. godine, na proslavu 1.700 godina od Milanskoga edikta, u posjetu Srbiji i Nišu, rodnom mjestu cara Konstantina, dođe rimski Papa.

Ivan i Pavao bili su u velikoj milosti kćerke cara Konstantina, ali kad je došao na vlast Julijan Odmetnik, koji je opet htio uspostaviti poganstvo, postadoše sumnjivi.

Kad je (Jelena) našla Kuću, u kojoj je mila Bogorodica primila od arkanđela Gabrijela vijest spasenja, dala je tamo presvetoj Bogorodici sagraditi vrlo lijep hram. (Iz grčkog rukopisa o životu cara Konstantina iz 8. stoljeća)

A sv. Jelena, majka cara Konstantina koji je 313. godine do tada progonjenim kršćanima dao slobodu, obratila se na kršćanstvo i činila mnoga dobra djela.

Dan Brown u svom romanu izvrće i ulogu cara Konstantina, tvrdeći preko svojih " junaka " da je Konstantin naredio da se načini 50 prijepisa Svetog pisma iz kojih je izbacio evanđelja u kojima se Isus opisuje kao čovjek, a ubacio druga, u kojima se smatra Bogom.

Za vrijeme cara Konstantina postojale su dvije religije koje su otprilike bile podjednako jake: kršćanstvo i kult Mitre.

Nije se radilo o iznenadnom vjerskom prosvjetljenju javnosti ili pretjeranom interesiranju za život i djelo rimskog cara Konstantina, već su lavinu pitanja pokrenule financijske nejasnoće oko ovoga projekta.

Radi se o tematiziranju života i djela rimskog cara Konstantina koji je, prije 1700 godina, donio Milanski edikt, kojim je kršćanstvo postalo ravnopravna vjera u rimskom carstvu.