Dioklecijanove gosp. reforme (maksimiranje cijena, monetarna reforma) nisu zaustavile opadanje snage Carstva, koje je poslije smrti cara Teodozija (385) i službeno podijeljeno u dva dijela, Istočno i Zapadno.

Godine 424. tu je bila prognana Galla Placidija, kći cara Teodozija, a tu se 461. nastanio i Marcelin, koji se proglasio za kralja Dalmacije.

Nakon što je dovršio alfabet, Maštoc je podučavao diljem Armenije (prva je škola otvorena u samostanu Amaras u današnjem Nagorno Karabahu), a otputio se i u Rimsko Carstvo, te od cara Teodozija ishodio dozvolu da propovijeda i širi alfabet i u armenskim krajevima pod rimskom vlašću.

Za posjeta cara Teodozija I. 388. godine porušena je Poliharmosova sinagoga.

O dataciji izvornika prema kojemu je nastala srednjovjekovna karta ekumene, poznatija pod nazivom Peutingerova karta, uvelike se raspravljalo kroz gotovo četiri protekla stoljeća, no moderne i suvremene studije sve jasnije ukazuju da je predložak vrlo vjerojatno nastao za vladavine cara Teodozija II. (408. - 450.).

A što se tiče uloge Vatikana i Rima u cijelom tom projektu, potrebno je samo između redova iščitati povijest antičkog Rimskog carstva, s naglaskom na godine 313. (kad je Milanskim ediktom označen kraj vjerskih progona u Italiji) i 380. (kada će uredbom cara Teodozija I. kršćanstvo postati službena religija u cijelom Rimskom carstvu).

U prvom redu tu je zlatan novčić cara Teodozija II (prva polovina V. st.) kovan u carskim kovnicama Konstantinopola, koji daje okvirnu dataciju početaka korištenja tog lokaliteta - poslije sredine 5. stoljeća.

Nakon misnoga slavlja, hodočasnici su obišli crkvu sv. Vitalisa, mauzolej Gale Placidije, kćeri cara Teodozija I., novu baziliku svetog Apolinara, baziliku sv. Apolinarija u Classi te druge vrijedne spomenike tog važnog grada nekadašnjeg rimskog imperija.

Konačan poraz Aleksandrije zbio se u doba cara Teodozija I, kada je Teofil, aleksandrijski biskup (već je ustanovljeno svećenstvo i napisan Novi zavjet kao novo tumačenje kršćanske vjere) uništio Serapeum, poslije čega je vjersko središte Carstva postao Vatikan.

Igre su u tom obliku održavane do 393. g. kada po nalogu cara Teodozija II Olimpija biva srušena i napuštena kao označavanje konačne pobjede kršćanstva nad poganskom kulturom antike.

Tako je prisilio cara Teodozija da čini pokoru što je u naglosti skrivio strahovit pokolj u Solunu god. 390. Sam veliki car morao je priznati da je Ambrozije jedini prelat koji je dostojan imena biskup.

Podatke o ovoj dvojici svetih milanskih mučenika zahvaljujemo Paulinu, životopiscu sv. Ambrozija, koji kao očevidac pripovijeda da je taj slavni milanski biskup nakon smrti cara Teodozija, tj. g. 395. pronašao mučenička tjelesa u dva groba izvan grada.

Lokalitet je bio označen već na Tabuli Peutingeriani ili karti cara Teodozija iz III. st., između Savudrije i Poreča, gdje su se nalazili otoci Sepomaia.

Neki njegovi stupovi su na zahtjev cara Justinijana prevezeni u Carigrad za ukrašavanje Aja Sofije, a nakon edikta cara Teodozija iz 389. godine kojim zabranjuje poganske hramove ostaci hrama iskorišteni su u svakodnevnoj gradnji.

Po ovom se čini, da se krsna slava na Balkanu oblikovala još prije dolaska Slovjena, to jest larizam je ustupio mjesto slavi u predjustinijansko doba, i to jamačno u vezi sa strogim zakonskim odredbama, izdanim protiv tajnog kulta Lara konstitucijom cara Teodozija od god. 392. Slovjeni su zatekli tu slavu već izgrađenu pri svom dolasku i preuzeli je, prešavši na kršćanstvo, onakvu, kakvu su je našli. 214

Na navedene kodifikacije nastavlja se u tom aspektu i suvremeno hrvatsko pravo, pri čemu valja skrenuti posebnu pozornost na veliku sadržajnu podudarnost navedene odredbe rimskog cara Teodozija (C. 1, 14, 7) i odgovarajućih odredbi Ustava Republike Hrvatske, čl. 89. st. 4. i 5.

Jedna od prvih odluka sabora bilo je ustoličenje Grgura Nazijanskog kao carigradskog biskupa, no on će se ubrzo s toga mjesta povući, a sabor će na njegovo mjesto postaviti, prema želji cara Teodozija, svjetovnjaka i državnog službenika Nektarija.

Tek 380. godine, uredbom cara Teodozija I., kršćanstvo će postati državnom religijom u Rimskom Carstvu.

Na granici je susreo zapovjednika bizantske vojske Anatolija Flavija koji je cara Teodozija II. izvijestio o Mesropovim namjerama.

Tako je prisilio cara Teodozija da cini pokoru što je u naglosti skrivio strahovit pokolj u Solunu god. 390. Sam veliki car morao je priznati da je Ambrozije jedini prelat koji je dostojan imena biskup.

Sv. Ambrozije je bio prefekt Milana, službeni carski upravitelj, te je kao izabrani biskup Milana imao vrlo jak utjecaj svojim autoritetom na tadašnjeg cara Teodozija kojem zabranio ulazak crkvu zbog okrutnog pokolja u Grčkoj, hrabro se protivio rimskoj eliti koja je željela vratiti stara obilježja u senat a izbaciti sve što je podsjećalo na kršćanstvo.

Treće uništavanje bilo je za vrijeme rimskog cara Teodozija I 391 godine.

Stanje je postalo praktički kritično za vrijeme vladanja cara Teodozija I. (375. 395.), koji nije prihvatio uzeti poganski naslov pontefix maximus i koji je pokušao dokrajčiti krivovjerje i neznaboštvo.

Po naredbi Teofila, monofizitskog biskupa iz Aleksandrije, koji je zatražio i ishodovao carsko dopuštenje, uništen je i opljačkan Serapeum, zajedno s dragocjenom knjižnicom.« Nakon proglasa cara Teodozija I. iz 391. godine, kojim je naredio zatvaranje neznabožačkih hramova, sudbina te veličanstvene Knjižnice-kćeri te je godine došla u ruke kršćana.

Kad su poslije smrti cara Teodozija I. (379. - 395.) njegovi sinovi preuzeli svoje vladavinske udjele, Panonije i Dalmacija pripale su zapadnoj polovici Carstva.

Godine 441. opustošio je Meziju, Ilirik i Trakiju, a 447. dosegao je Termopile i devastirao sve zemlje između Crnog mora i Sredozemlja te porazio bizantskog cara Teodozija II i natjerao ga na plaćanje danka.

Carica Licinia Eudoxia (supruga cara Valentinijana III.), dobila je okove na poklon od svoje majke Aelie Eudocie supruge bizantskog cara Teodozija II., koje je pokazala papi Lavu I..

No, igre su se i dalje održavale, sve do 393. godine kada su ukinute dekretom cara Teodozija.

Solun je bio drugi po važnosti grad poslije Konstantinopola. 390. godine, grad je postao mjesto revolta protiv cara Teodozija I. i njegovih gotskih plaćenika.

Dalmacija je pripala zapadnom Rimskom Carstvu nakon podjele sinova cara Teodozija, Arkadija i Honorija na Istočno i Zapadno, 395. g.