Ma znaju oni sigurno, jer uskoro ćemo samo mi lao wai, bijeli pataci, stranci, pedalirati njihovim uzoholjenim ulicama tražeći rašivene krpice starine, dok će se oni i njihove dragičke s 3 D oćalama furati u napudranim autićima koje će naravno pokretati gorivo dobiveno supermenskom destilacijom bioulja, po mogućnosti onog kikiriki ulja iz susjedovog birca, u kojem je Lao Ming napeko barem stotridesetisedam tona piletine s četiri hektara kosanih bambusovih mladica.. vidim ih i za poludit je smiješno, ali već fercera judi moji, mi k njima, oni k nama, pa što bude... haha I taaako.., no ipak, rekli su mi, Lin Fei Keluodia, ostaneš li ovdje još jedno dvadesetak godina, mogli bi ti šapnut koju mudru, možda dobiješ i jednu od onih malih crvenih tabletica koje su se stoljećima generirale u alkemičarevoj peći negdje daleko u brdima, male crvene bobice proizašle iz utrobe majke svijeta koje te čine vječno mladom, a koje danas, zamisli, izlažu u muzejima, na prašnjavim policama, u malim neuglednim kutijicama, malim ispucalim plastičnim kutijicama....