Neka mi nitko ne kaže da ne može naći pet minuta u tri sata pauze da odemo zajedno na kavu nekamo, neka mi nitko ne kaže da je dužan skakati toj ženi po tržnici i po dućanima, neka mi nitko ne kaže da je dužan voziti je u nepoznato (meni je bilo rečeno da ide na pola sata u Zagreb, a nije ga bilo cijelo popodne i večer) i da ljuta sam i povrijeđena, osjećam se kao budala, jer mislim da me je samo dobro iskoristio dok je mogao tj. dok je bilo zarade s moje strane, a sad ga doslovno moram žicati da mi da za kruh jer ne mogu preživjeti kad platim račune, još mi i za njih fali a on nonšalantno šeta po gradu, sam ili s dotičnom damom, kupuje si gluposti, a s druge strane cijela naša egzistencija je na kocki, a on cendra ako nema za pivo a o tome kako se prema meni ponaša nećemo danas, ali izuzetno je bezobrazan i bahat, neprestano mi nabija na nos kako mi pomaže kako ovo i ono, a ja doslovno pola mjeseca ne što gladujem nego me još traži da kupujem i dalje kao da je sve najnormalnije i bez pardona će tražiti da mu platim piće a ja se ne sjećam kad me izveo na večeru koju je on platio iz svog džepa Ujek sam ja plaćala, ručkove, večere izlaske... sad ne valjam više