Sjedila je na sivom kamenu, pošaranom tamno-crvenom rijekom svoje krvi.Drhteći, čvrsto je hladnim rukama stiskala poderanu, crnu haljinu umrljanu svježim grimizom.Duga kosa joj je, zajedno s bisernim suzama, oplakivala blijedo lice.Prestrašeno, svojim je mrtvim, tamnim očima gledala Danyellovo beživotno tijelo kako spava u crvenoj lokvi krvi.Promatrala je njegovo neprirodno bijelo i mrtvački ledeno lice.Nekada vesele, živahne i sjajne zelene oči sada su bile prazne poput tamno-plavog neba bez srebrnih suza.Bio je truplo, tako mlado i nevino... Zar život uvijek mora uništiti i najnježnije? Samantha ispusti svoj tužni, slatki glasić i glasno zaplače.Preko bijelih usana su klizile suzice kapajući na krvavu haljinicu.Sva se tresla od usamljene tuge i gorke boli koja ju je snažno grlila.A ona je tako voljela svojeg slatkog, malog Danya, njegov grleni smijeh i sretne, velike okice.Sada je ostala sama...