Drugi puta smo moj anđeo i ja " kasnili " 16 minuta, a razlog je taj što nije želio da idemo autom, već smo prošetali do parka gdje bivša traži da se susrećemo i tu su me " supruga " i njenasestra napale i izvrjeđale, te se nekoliko minuta derale i imale izljev bjesa pred malenim mojim anđelčićem i nism ih uspio primiriti, ma koliko im pokušavao objasniti i ma koliko im skretao pozornost na to kako nije zdravo derati se pred tako malim djetetom, ali uzalud, - užas - Ja sam i po 40 ili 50 minuta čekao u parku da mi doveze sina i nije mi bilo nimalo lako, nisam ni znao hoće li se uopće pojaviti, hoću li uopće vidjeti svoje djete, dva puta se nije ni pojavila i kada bi se žalio u CZSS nikog nije bilo briga, a da ne govorim kako sam povjerenje u sve ustanove izgubio, a za ženu, kao majku, ne moram ni govoriti, - Uživa nanoseći mi bol i tugu, a što je najgore, nije ni svjesna što sve čini našem djetetu i kako će to sve što ona i njena obitelj rade, utjecati na moga anđelčića, - njime, nemoćnim bićem, mojim sinom se služe kao sredstvom za nanošenje boli meni, pitam se samo koliko je besćutnosti u tim ljudima, u toj majci, iako taj epitet (roditelj) ona ne zaslužuje, tom " titulom " treba biti ponosan, jer je dodjeljuje samo djete svojim rođenjem, ja sam itekako ponosan što sam otac, - i nije se dovoljno zvati ocem ili majkom, roditelj nisi dan ili dva, mjesec ili možda godinu, već cjeli život, to je najljepša " zadaća " koju su nam priroda i dragi Bog podarili