Mosor je rado onim svojim moćnim glasom udarnika na amfetaminima i punim plućima pjevao imo sam strašnog petlaaaaa bio je pravi ludak, koju taj koku kljucne ko da je tresn o budaaaak..., no čak i kad se od uha do uha smijao na Đoletove šeretske tekstove, šale i pošalice, mnogo više mu je značilo ono što je Balašević od devedesetih naovamo predstavljao negoli glazba sama.