Neki su, posebno liberalci, proglasili čak i »pobjedu nad Biblijom« i nad vjerom te su utrli, navodi dr. Rebić, »put ateizmu i dijalektičkom materijalizmu«.

Bog i Čovjek nisu u dijalektičkom suprostavljenom odnosu, već naprotiv, u komplementarnom su odnosu što eklatantno dokazuje bogočovjek.

Čitav niz mračnih povjesnih fakata se prikazuje neukusnim patosom lažno i obavija se dijalektičkom retorikom o nekome višem revolucionarnom konstruktivnom planu.

Moralnost, odgovornost i izbor su stvarni, stoga se povijest ne razvija niti u kakvom nužnom uzorku, bilo statičkom, regresivnom, prograsivnom, cikličkom ili dijalektičkom.

Iz toga proizlazi vizija kršćanstva koje je stalno u kritičkom stavu prema poganskom okruženju u kojem raste, ali ta je kritika popraćena i mnogovrsnim prihvaćanjima obrazaca iz poganskog svijeta što rezultira trajnom dijalektičkom napetošću između izvorne poruke i njenih povijesno uvjetovanih oblika izražavanja.

Negativno (kantovsko) iskustvo Stvari-po-sebi se u dijalektičkom obratu nužno iskreće u iskustvo Stvari-po-sebi kao same te radikalne negativnosti.

Karl Marx ispunio je jedan od Protokola sionskih mudraca u kojem doslovce stoji: â žNe mari što ćemo svijet ispuniti materijalizmom i odvratnim ateizmom, jer onoga dana kad mi odnesemo pobjedu podučavat ćemo Mojsijevu vjeru, valjano ozakonjenu i u dijalektičkom obliku, i nećemo na svijetu dopustiti nijednu drugu vjeru.â ś

Naglasak je na dijalektičkom pristupu umjetničkog i pedagoškog djelovanja.

Počevši s pretpostavkom da vrijeme nije mjerna jedinica ili linija koja slijedi tijek događaja, već prije stjecaj elemenata i iskustava koji ga čine intimnom vježbom: neograničenim i vječno dijalektičkom.

Ispada da poretci utemeljeni na dijalektičkom materijalizmu ili katekizmu valjda prinuđuju i ucenjuju.

Treba ti liječenje u Moskvi. Bilo bi zanimljivo iz te perspektive iznova protumačiti uzorne sovjetske udžbenike o dijalektičkom materijalizmu poslije 2. svjetskog rata, Marksističku dijalektičku metodu Marka Rozentala, čije prvo izdanje je objavljeno u Moskvi 1951. U kasnijim izdanjima su izostavljeni ili prerađeni dugački dijelovi teksta; međutim, te promjene nisu imale nikakve veze s autorovim kasnijim refleksijama o imanentnim filozofskim problemima sve ih treba čitati sa strogo kremljološkog gledišta, kao signale promjena u ideološko-političkim silnicama.

Naravno, ta knjiga se zasniva na Staljinovoj sistematizaciji četiriju glavnih značajki dijalektičke metode (jedinstvo svih pojava; dinamička priroda stvarnosti; permanentan razvoj stvarnosti; revolucionarna priroda tog razvoja, koji se događa u naglim skokovima, a ne stalnom, postupnom promjenom), u kojoj upadljivo nedostaje zakon o negaciji negacije. (Vidi Staljinovu O dijalektičkom i povijesnom materijalizmu.) U sljedećem izdanju Rozentalove knjige opis tih četiriju glavnih značajki neznatno se mijenja: negacija negacije ponegdje se potiho iznova uvodi, itd., itd.

Ono što Adorno ne tematizira jest promijenjen status »neljudskog« u Kantovu transcendentalnom okretu; 3 a ta dimenzija također nedostaje i kod Levinasa: 4 u odgovarajućem dijalektičkom paradoksu, ono što Levinas, sa svim svojim slavljenjem Drugosti, ne uzima u obzir nije neka dublja Istost svih ljudi, već radikalna »neljudskost« Drugosti same: Drugost nekog ljudskog bića svedenog na neljudskost, Drugost koju sadrži užasavajuća figura Muselmanna, »živih mrtvaca« u koncentracijskim logorima.

U europskoj tradiciji, Ernst Bloch ukorijenjuje smisao svijeta preko " Principa nade " u dijalektičkom kretanju materije, koja je " smisao svijeta ".

Obzirom da je arhitektura uvijek u dijalektičkom odnosu prema kapitalu, jedan od načina da ona doprinose društvenom boljitku upravo i jest nastojanje da se održi eksperimentalna, interna autonomija discipline.

Kao predstavnik modernizma prihvatio je nove materijale i oblike, međutim s tradicijom je ostao u dijalektičkom odnosu.

To nije svakodnevni plebiscit kojim se potvrđuje postojanje nacije (kako je mislio Renan), već trajno samo-konstituiranje zajednice u dijalektičkom odnosu između ideala, zbilje i prava (Allott; 2002)

Foucault je vjerovao da će iskustvo transgresije jednoga dana igrati u našoj kulturi jednako važnu ulogu kao što je svojedobno u dijalektičkom mišljenju igralo iskustvo proturječja.

Kvalitetni program i zahtjev za kvalitetnim programom su u dijalektičkom odnosu; ako ga ne prikazujete, uskoro nećete imati nikoga kome će do njega biti stalo.

Takav otpor možemo vidjeti u dijalektičkom odnosu s hegemonijalnim lokalnim izrazom koji podupire blagoslov europskoga kanona kao potvrde prava spram umjetnosti i njezina dodavača slobode.

Budući da je, kao i društvo, oblik odnosa s drugim, ljubav također počiva na kompromisu pa se sloboda i ljubav nalaze u svojevrsnom dijalektičkom antagonizmu.

Kako smo gore podsjetili, Schmitt se tu pouzdava u određenu nužnost koju nazivlje dijalektičkom.

Teorija i praksa trebaju biti u dijalektičkom jedinstvu, uzajamnoj uvjetovanosti i povezanosti.

Članovi Lektoriuma minimalno djeluju sa okolinom jer smatraju je dijalektičkom.

Spajanje složenih aktivacijsko inhibicijskih konfiguracija u cjeline stvara razna emocionalna " značenja " koja mogu biti vrlo istančana i složena te koja u povratnoj sprezi utječu na um, odnosno reprezentacijsko abstraktnu svijest s kojom se nalaze u dijalektičkom jedinstvu i s kojom su komplementarna.

Nacija je važnija i temeljnija od regije, no one mogu suopstajati u dijalektičkom odnosu.

Sve je, uvijek, u načelu podvrgnuto stalnom preispitivanju (pa se onda ljudima, koji žude za sigurnošću religijskoga tipa, bilo da se radi o kršćanstvu ili dijalektičkom materijalizmu idr., čini da u znanosti vide samo zbrku i proizvoljnost).

On funkcionira refleksno po naravi ucijepljenog primitivnog boljševičko-agitatorskog koda, cilj opravdava sredstvo, laž je dobrodošla jer o ideološkom neprijatelju nikada ne možeš misliti dovoljno loše, on je uvijek još lošiji, prema tome svaka objeda je istinita, ne u činjeničnom već u višem dijalektičkom smislu

Knjiga, podijeljena u četiri cjeline, hvata se u koštac s problematikom interpretacije kakva prazni prostor subjekta od njegovih ideoloških slojeva uvjetovanih dosezima i granicama diskursa u kojem se iskazuje te ga ponovno, u dijalektičkom odnosu arheologije i teleologije subjekta, puni smislom.

U svojemu Predgovoru za novo izdanje iz 1963. godine, Schmitt odgovara pozivljući se na povlaštenost koju negacija mora zadržati u dijalektičkom određenju« života prava »i« teorije prava ».