Wellsovu priču " Zemlja slijepaca "), Saramago skladno prožima intenzivno ironičnim, povremeno i sarkastičnim komentarima (sveznajućeg) pripovjedača, odnosno njegovim " esejiziranjem ", a dezorijentiranost stanja instantnih slijepaca autor iskazuje i originalnim stilskim rješenjem kojim dijaloge stavlja u istu grafičku ravan s ostalim dijelovima teksta (opisima, komentarima), odvajajući ih jedne od drugih tek velikim slovom na početku svake dijaloške linije, a sve to unutar jedne te iste rečenice, često proustovski duge.