No, naravno, to nije sve, jer od dekadencije od želje da se mantrički osjete vibracije apolonskog i dionizijskog, ne smije se zaboraviti niti na otvaranje izložbe Jeana Dubuffeta u muzeju Les Arts Décoratifs, retrospektivu Roya Lichtensteina.

Koncentrirajući se na položaj starogrčke tragedije kao najuzvišenijeg oblika njihove umjetnosti i života, razvija Nietzsche fascinatnu filozofsko-estetičku i životnu misao o antagonizmu apolonijskog i dionizijskog kao temeljnih životnih pokretača, zaključujući da su Sokratovo i Euripidovo odveć " apolonijsko " racionaliziranje i moraliziranje uškopili snagu grčke tragedije, uništivši jedinstvo " dionizijskog načela u apolonijskom ruhu " postignutog kod Sofokla i Eshila, jedinstvo koje Nietzsche ponovno otkriva u Wagnerovim glazbenim djelima.

Bravetina je stoga meso koje se kuša dok tone mlado jesenje sunce, nakon završene berbe, kad se čini, što od mirisa grožđa, što od živa dionizijskog krajolika, da su mitovi i legende, bogovi i junaci sišli na zemlju, bilo u liku egipatskog Amonova ovna, simbola snage i plodnosti, bilo u prikazima Zeusova zlatnoga rogonje.

U ovom eklektičnom interijeru možete vidjeti čak i jedan gipsani odljev s renesansnim motivom dionizijskog predznaka, ali i zen pregradnu lampu.

Ne, reakcionarno Hrvatsko slovo naprosto je zlurado - ponizuje avangardu i ljevičare, uočavajući nedostatak manira i boljih običaja prilikom održavanja najsvečanijih obreda komunističkog dionizijskog kulta, koji se u Zagrebu već četrnaest godina upriličuje uz pomoć zloglasnih judeomasonskih fondova...

Intelektualni nomadizam se i čini kao dijete Nietzscheovog dionizijskog životnog principa...

Kao ponajbolji maritimni pjesnik ustrajno dokazuje da u njegovu mediteranskom okružju nevažnih stvari nema, a sile mora samo su djeli ć njegova dionizijskog jezika.

Prema tomu, Sokrat - i Euripid, ukratko teorijsko-sokratsko-znanstveno nastrojeni čovjek, koji je prema Nietzscheovom mišljenju sve dominantniji u povijesti Zapada, ne obilježuje oproštaj od " dionizijskog ", nije " Dionizijev protivnik ", kao što tvrdi Nietzsche u drugom dijelu " Rođenja tragedije ".

- Vrhunac dionizijskog kulta (dionizijski misteriji) u Grčkoj je zmijska terapeutika.

Već bismo kod Nietzschea mogli« iznenadnost »dionizijskog trenutka takorekuć estetski ograničiti kao bespojmovno biti svjestan nadmoćnog ili pak taj trenutak povezati s metafizičim pojmom« praboli », pojmom koji se tu zrcali ne samo kao subjektivan način onoga tko zamjećuje, nego i kao objektivna struktura bitka.

To ne znači da se nisu u tom prostoru, u duhu rimskog sinkretizma, štovali i drugi kultovi, poput onog dionizijskog koji je također pružao nade u spas i život nakon smrti.

To još ne znači da treba sve što po Nietzscheu izražava propast dionizijskog, najprije u grštvu a potom u kršćanstvu, pripisati Eshilovoj misli, i to još na način kako nam to predlaže Nietzsche.« Optimizam »,« površnost »,« komedijanstvo »,« pohlepa za logikom i logiciziranjem svijeta »,« vedrina »,« znanstvenost »,« racionalnost »,« praktični i teorijski utilitarizam »,« demokraciju »- sve to možemo razumjeti kao simptome propasti svijeta u Nietzscheovom smislu.

No to nije dekadencija« dionizijskog nagona »nego dekadencija snažnog bljeska episteme i svijesti da je istina pravi spas od tjeskobe bivanja, kako je to pokazao Eshil.« Gnušanje i zasićenost života življenjem », prema Nietzscheovom uvidu, pojavljuje se s kršćanstvom, a po Eshilu u trenutku kada je život u vlasti tjeskobe.

Premda sadrži frapantne trenutke poput onoga kada Tvrtko Jurić nad Aschenbachovim odrom pjeva Love Will Tear Us Apart ili prizora kod brijača, raznim kulturnim posredovanjima pomalo izlizan kompleks tema dionizijskog nasuprot apolinijskom posreduje na bizarno ludički način.

.. ovdje se isto jako malo toga vidi, ali se nesto ipak vidi. vidi se kad izgori kazaliste da je u kazalistu ustvari mljeveonica mesa, koje se skuplallo sa poda koje je baceno na pocetku predstave, koja uopce nije bila pocetak predstave i tako se meso reciklira uz jos jednu permutaciju dijela euripidovog teksta. no, prizor je puno viseznacniji.. u horizontalnom smislu. prizor je, naime, snimljen nakon tog dionizijskog rajhstaga i nakon sto je matula (za kojeg u ovom trenutku ne znam ko je.. mislim da je na ovoj sliji trenutno.. kor) stavio titl oko vrata i nakon sto je poceo.. ja, pentej, dugo izbivah i zemlje i vratih se (prev. unda).. i nakon sanaderovog govora na rivi.. ili prije.: misli:.. enivej, ja sam ono.. ja, pentej, izbivah.. povezao sa sanaderom, za ostalo ne garaniram, mislite sto ocete.. meso je jos uvijek na podu..: cheer:

Pa sad ti reci da je sfera onog logičkog, racionalnog, apolinijskog, jasno razgraničena od onog razuzdanog, dionizijskog

Štono Nietzsche suptilno spjegava u Rođenju tragedije, razlažući dihotomiju apolonskog i dionizijskog.

Naprotiv, Zima traži povijesne oblike apolonskog i dionizijskog.

U« Rođenju tragedije »antička je tragedija i dakle Eshilova misao shvaćena već od sama početka kao« umjetničko djelo »što ga čini jedinstvo« apolinijskog »i« dionizijskog », svijet« sna »i svijet« opojnosti ».

Seljačina, pomislit će netko, ali nije li upravo ova " mash up " kombinacija urbanosti i narodnog karakteristika te stalne borbe dionizijskog i apolonskog u našim krajevima?

Sumrak antičkog i feudalnog svita svjedočio je uzburkanosti masovnih pokreta, u nekim slučajevima iznimno dionizijskog karaktera, koji su zahtijevali kraj svih sustava autoriteta, privilegija i prisile.

Zaratustra za kasnog Nietzschea postaje pojavnim oblikom Dioniza i dionizijskog Nadčovjeka i identifikacijska figura ili maska filozofa potpuno posvađana sa svojim vremenom. Ä ini se nužnim objasniti tu heroizaciju velike individue u znaku Dioniza ako se sjetimo prvotne funkcije dionizijskog u Nietzscheovoj teoriji umjetnosti.

Kršćanska mitologija izrazito je patnička i mučna, dok se Heavy metal, opet ponavljam, u sklopu šireg New agea bazira na predkršćanskim mitologijama i filozofijama koje afirmiraju cjelovitost (bilo u vidu spoja dionizijskog i apolonskog, bilo u vidu sinteze dobra i zla), naspram rascijepljenosti i nebuloza poput istočnog grijeha.

Ponovo smo, dakle, u srcu dionizijskog obreda: rigidnost ima naličje u oslobađanju vlastite žudnje za zabranjenim sadržajem; mržnja je nerealizirana strast za Drugim, baš kao što i Pentejev prezir prema ženama završava Pentejevim navlačenjem ženske odjeće i krotkim koračanjem u ralje dionizijske drame.

U otvorenoj mržnji prema sokratovskom ' teorijskom čovjeku ' kao uništavatelju prave umjetnosti, Nietzsche zamjera upravo uklanjanje iz izvedbi dionizijskog elementa plesa koje ustupa mjesto ' hladnim, paradoksalnim mislima '.

Upravo u tomu nalazimo jednu od dimenzija dionizijskog eksperimentiranja s drugošću.

Nietzsche vidi u« dionizijskoj »upravljenosti zadnji oblik« protukršćanskog vrednovanja »života, no ne uviđa da je Eshil utro onaj put po kojemu je na svoj način išlo i kršćanstvo; stoga ne vidi niti da je« najsredišniji »život, život najpunije« sredine », kojega u« Eumenidama »vodi najviše znanje i koji je, prema tomu,« moralan »život, bitno stran« protumoralnom »smislu njegovog pojma dionizijskog.« Moral », koji za Nietzschea zajedno sa« znanošću »vodi sumraku grčke tragedije, zapravo je prisutan već na samom početku« tragičke »misli.

Strah i strast kod Hobbesa, privrženost vodi i fobija spram iste kod Maupassanta, dijelektičko suprotstavljanje kod Sokrata, pa i dvojnost apolonskog i dionizijskog kod Nietzschea, sve su to proturječja koja traže svog protagonista.

Koloristica dionizijskog temperamenta usvaja boju i ostaje joj vjerna kao jedinom izražajnom sredstvu koje je dovoljno da u isto vrijeme dade dubinu, prostornost pa čak i siže.

Komadom Sodoma i kvintesencija razvrata, čiji se akteri ne smiju baviti uobičajenim oblicima seksualnog općenja, anticipirao je markiza de Sadea, a njegove teze o pravom razumu kao protuteži artificijelnom racionalizmu, odnosno o ravnoteži razuma i senzualnosti, mogu se dovesti u vezu s Nietzscheovom temeljnom postavkom o potrebi ravnoteže apolonijskog i dionizijskog.